Metodika

Slike iz učionice

Uloga peškira kod usmene provjere znanja u online nastavi

Amna Dervišagić

20.05.2021

Profesorima kao moralnim autoritetima ponekad je zaista teško realizovati zadate ciljeve.

Ilustracija: lucas law / Unsplash

Online nastava sa sobom je donijela izazov objektivnog ocjenjivanja usmenih odgovora – prijatelji mi, uz zadršku jer znaju da sam profesorica, pričaju da leže na podu da ih nastavnik ne vidi u monitoru računara i djeci šapću tačne odgovore. Znam da to nije dobro, ali kako tome doskočiti?

Javnost je nedavno bila uznemirena videosnimkom iz jedne zagrebačke srednje škole na kojem se vidi da profesorica (fizike) prilikom provjere znanja traži od učenika da stavi ručnik na glavu kako bi ga spriječila da vara čitajući odgovore iz udžbenika ili računara.

Brojne su bile reakcije na društvenim mrežama.

Duševne boli zbog pokrivanja glave ručnikom? Onda ćemo mi svi dobiti odštete za pokrivanje nosa krpom. Ne treba pretjerivat. Nema ovdje nikakvog razloga progonit učiteljicu. Ja bih svom djetetu ovo prikazala kao nešto smiješno i ne pretjerano domišljato. Ne bih od toga stvarala dramu, napisala je jedna majka, dok druga kaže ne može zamisliti da bi njeno dijete tako odgovaralo lekciju, da se naježila i da je nastavnici misto u ludari, a ne u školi.

Neko od nastavnika napisao je da u školi varaju gdje stignu, tako bar kažu. Kažu da cijelo društvo vara pa zašto ne bi i oni. Eto, iskreni su. I definitivno nešto ne štima jer svi imaju potrebu sve varati. Motivacijski razgovori koje vodimo, kažu, drže ih pet minuta, onda padaju u zaborav. I naši kažu pišite jedan, ali ne možemo pisati jedan ako ne pitamo, moramo nastojati izvući znanje iz njih. Nikada nisam učeniku upisala jedan jer je rekao da ne zna. Mnogo puta se pokazalo da zna.

Jedan učenica napisala je da bi joj bilo smiješno vidjeti u Teamsu učenike s ručnicima na glavama, da to nije zastrašujuće. Da sam učenik koji je morao odgovarati s krpom na glavi mislim da bih dobila jedan jer ne bih mogla doć sebi od smijeha. A kad vidim nju tako svu ozbiljnu, a priča s djecom koja imaju krpu na glavi sva sretna kako se dobro dosjetila, toliko mi je to sve smiješno da se evo sad cerim pred kompjuterom.

No, bilo je i onih koji odobravaju ovaj potez nastavnice. Stvarno je moguće da neka djeca varaju. Ja bih u ovoj metodi sprečavanja išla i korak dalje. Nekako bih djecu koja odgovaraju online, jer su na to prisiljeni, spojila na struju, pa svaki put kad im pogled odluta lipo ih zvizneš malim elektrošokom. Pa da vidimo onda hoće li varat, gamad mala, piše korisnica društvene mreže.

Sindikat je stao na stranu nastavnice. Svi oni koji se zgražaju nad postupkom kolegice koja je, želeći spriječiti pomoć sa strane prilikom online odgovaranja, tražila od učenika da prekriju glavu ručnikom, trebali bi se zapitati što uopće može učiniti nastavnik u situaciji kada učenik zloupotrebljava mogućnost odgovaranja na daljinu. Na ovo pitanje učiteljima i nastavnicima neće odgovoriti ni ravnatelj, ni savjetnik ni ministar, saopšteno je, između ostalog.

Profesorima kao moralnim autoritetima ponekad je zaista teško realizovati zadate ciljeve. Svi smo samo ljudi koji u nekim situacijama bivaju pobjednici, a u drugim smo kao bezglava muha koja zuji po razredu panično tražeći ni sama ne zna šta i gdje. Varanje na ispitu neetično je jer iskazuje karakterni hendikep u smislu nepoštenosti, koji je najčešće uporediv sa krađom, ali ručnik na glavi je, čini mi se, prilično ponižavajući zahtjev jer postoje djeca koja ne varaju na ispitima i kojima taj ručnik nije trebao.

Jednom sam, prije pandemije i online nastave, dala pismenu provjeru iz fizike i učenicima rekla da mogu koristiti sva moguća i nemoguća pomagala: literaturu, sveske, zabilješke na puškicama, na stolovima, đonove, naljepnice sa pakovanja sokova, listove skrivene pod rukavima, postere godišnjih doba, audiofajlove koje imaju na mobitelima... ali ne i međusobno dogovaranje. Prvo su bili zbunjeni, pa iznenađeni mojim poznavanjem metoda prepisivanja, a onda su pitali da li ja to ozbiljno? Rekla sam im da sam smrtno ozbiljna! A onda je počelo izvlačenje arsenala za prepisivanje: listanje sveski, prebiranje po puškicama, po knjigama... Panika živa! Ako ste i vi kao ja očekivali sve petice, prevarili ste se: od 25 đaka jedinicu iz te pismene provjere dobilo je njih 12, uprkos činjenici da sam zadatak koji je bio dovoljan za pozitivnu ocjenu, bez imalo izmjene podataka, zadala iz njihove radne sveske. Niko od 12 učenika nije ga uspio riješiti, odnosno prepisati iz svoje sveske. Dakle, psihologija protiv zdravog razuma: gotovo pola razreda dobilo je jedinicu iz fizike jer nisu znali prepisati iz dostupne literature. Kasnije sam im našla zadatak u radnoj svesci i pokazala.

Kada sam ovo prepričala u zbornici, jedna profesorica se zaprepastila.

Štaaaa?! Dala si im da prepisuju? Kakav si ti profesor? Dati im sveske? Pa čemu onda provjera znanja?, vrištala je.

Na sljedećem testu iz fizike djeca su me preklinjala da im ne dozvolim da koristimo sveske! Zvuči nevjerovatno, zar ne?

Nego, da se vratim na peškir i profesoricu fizike iz Zagreba. Moram priznati da sam bila začuđena – zar je baš ručnik bio jedini način? Je li kolegica ipak mogla naći drugi način usmene provjere razumijevanja koncepata fizike, jer fizika je toliko šarolika, toliko zadire u savršeni svijet oko nas da je ručnik na glavi samo vraćanje mraka poslušnosti vlasti i autoritetu. Mogla je, naprimjer, tražiti da učenici na sat donesu pribor za neki demonstracijski ogled, prilikom kojeg bi ih priupitala zašto se to dogodilo. Mogla je usmeni odgovor pretvoriti u kombinaciju pisanja eseja i čitanja na kraju sata.

Ali, ima i drugo pitanje – zašto bi neko snimao sat bez dopuštenja profesorice i koliko sličnih videosnimaka cirkuliše po društvenim mrežama?

Naime Zoom sesije mogu se snimiti i kasnije gledati, pratiti ili provjeravati prisustvo i aktivnost đaka, što je posebno korisno zbog roditelja koji pomažu djeci u učenju, jer mogu pogledati snimak i dopuniti i svoje znanje ili lakše djeci objasniti nešto što im nije jasno. No, kako se sve na svijetu može zloupotrijebiti (nije li Albert Einstein rekao da bi radije bio obućar da je znao kako će se njegova otkrića zloupotrijebiti), tako mogu i snimci časa – za ismijavanje profesora i drugih učenika... Snimiti je moguće svašta, od upada mačke ili psa u kadar, preko supruge koja puzi po podu da ne ometa muža koji drži čas, do djece koja vrište u kući ili starih nepokretnih roditelja koji bi u WC, poput Howardove mame iz The Big Bang Theory, a debate o nekom snimku na društvenim mrežama mogu stvoriti problem i gdje ga nema, jer su ljudi skloni komentarisati i kada razumiju i kada ne razumiju. Primjera radi, nesretni ručnik na glavi učenika otvorio je polemiku da li je to zlostavljanje djece ili dosljednost nastavnice!

No, sve je život, a zadatak prosvjetara je da djecu nauče da budu pošteni i pravedni borci u utrci za znanjem i profesijom. Uostalom, i sami smo bili djeca, pa je dobro prisjetiti se šta bismo mi učinili u takvoj situaciji. Da li bismo peškir shvatili kao zabavu, da li bismo tražili neki poseban dezen, ili bismo zbog neznanja profesoricu prijavili za zlostavljanje?

Najnovije

Dnevnik nastavnice

Jesmo li zakasnili s reformom?

Arnela Borovac-Bekaj

Prisila ili motivacija, pitanje je sad

Uvodna pitanja za više pročitanih lektira

Mirza Herco

Školska nastava nudi mnogo mogućnosti

Matematička lektira

Dženeta Ajanić

Ogledni čas i samoprocjena

Zbog čega sebi ne mogu dati dobru ocjenu

Edina Međić

Na putu do bolje škole i više znanja

Fizika ne smije biti učenje napamet

Maksuda Muratović