Obrazovna politika

Mjesec dana do isteka kolektivnog ugovora radnika u obrazovanju Kantona Sarajevo nema sporazuma ni na vidiku.

Višak šaka za stolom za obaranje ruku

Nenad Veličković

03.08.2020

Foto: Bljesak.info

Do početka nove školske godine potrebno je da članovi sindikata prosvjetnih radnika dobiju i potpišu novi kolektivni ugovor. O tome šta će taj ugovor sadržavati pregovaraju zadnjih dana, sedmica i mjeseci dvije strane: poslodavca, Vlade Kantona Sarajevo, i ...

Tu se stvar komplikuje. Pred Vladom je već treći mjesec na stolu prijedlog Kantonalnog odbora samostalnog sindikata Federacije (dokument o kome će ovdje biti riječi) u čiju legitimnost sumnja i osporava ga drugi sindikat – osnovnog obrazovanja i predškolskog odgoja.

Prava radnika regulisana su zakonima o radu i obrazovanju, nešto preciznije odgovarajućim pravilnicima, ali je u radničkom interesu da budu zaštićena i kolektivnim ugovorom, koji može najkonkretnije izraziti njihove interese i mehanizme zaštite tih interesa. O tome, dakle, šta su interesi radnika saglasnost ne postoji. Radnika (prosvjetnih) ima različitih, s različitim mogućnostima i potrebama (mlađih, starijih, zdravijih, bolesnijih, žena, muškaraca, imućnijih, siromašnijih, talentovanijih, netalentovanijih, marljivijih i nemarljivijih...), pa onda i interesima, zbog čega postojanje dva sindikata nije ništa neobično. Neobično je to što većina (prosvjetnih) radnika nije sigurna da zna šta ova dva toliko razlikuje da se slažu kao rogovi u vreći.

Iz prijedloga kolektivnog ugovora koji je na stolu, osim što se da iščitati nesigurno vladanje sintaksom BHS jezika, moguće je rekonstruisati i neke vrijednosti za koje se Kantonalni odbor federalnog sindikata zalaže.

Kako, naprimjer, stvari stoje sa solidarnošću, koja je temeljna vrijednost sindikalnog organizovanja?

U smislu otpuštanja, relativno dobro. Radnici koji ostaju bez norme, ili jednog njenog dijela, imaju prioritet kod popunjavanja upražnjenih mjesta, prema rang listi koja je tema za poseban članak. Međutim, iako deklarativno ustaje protiv diskriminacije, forsiranjem vjerskih prava ostavlja izvan jasne zaštite radnike koji nemaju potrebu za neplaćenim odsustvom do 30 dana radi učešća na vjerskim obredima i manifestacijama.

Također se čini da nema većih simpatija za radnike koji se razbole od zaraznih ili duševnih bolesti. Od njih očekuje poslušnost i pokornost poslodavcu, a ne bavi se zaštitom njihovih prava u vezi s promijenjenim okolnostima. Ne nalazi za shodno ni da precizira šta bi duševne bolesti sve mogle biti, pa nepotrebno dopušta pritisak poslodavca na radnike po tom osnovu.

U vezi sa drugom sindikalnom vrijednošću, kvalitetom života, pred poslodavca se izlazi sa vrlo skromnim i obzirnim očekivanjima i zahtjevima. Pominje se obavezno vrijeme za odmor, dnevni, sedmični i godišnji, ali se kvalitetom slobodnog vremena ne bavi; ne traži se, npr. od poslodavca da osigura besplatne ili barem jeftinije karte za pozorišta, galerije, muzeje i koncerte (čak ni tamo gdje je poslodavac isti). Ili, bolji primjer: to što je prijedlog sačinjen početkom godine, prije uvođenja online nastave, nije opravdanje da se u zahtjevima prema poslodavcu nisu našla i iskustva vanrednih okolnosti. Ako bi nastavnicima bilo lakše raditi s boljom konekcijom i sa drugačijim normativima (kraći časovi, više vremena za pripremu), onda bi možda i to trebalo osigurati kolektivnim ugovorom. Nema riječi ni o pravu na informacije. Transparentnost, riječ koja bi poslodavca obavezala da javnosti ažurno stavlja na uvid način trošenja novca (između ostalog), u Ugovoru se ne pominje, iako je upravo suzbijanje korupcije način da se investira u kvalitet obrazovanja, a to znači i života radnika.

Sadržaj javne rasprave, tj. način na koji se došlo do "rezultata" pretočenih u tekst Ugovora nije predočen javnosti, pa je metodologija uobličavanja Prijedloga ostala nepoznata. Po svemu sudeći, modifikovao se stari prema nekim iskazanim željama ili potrebama. Problem sa starim bio je u konceptu, kojim se sindikat preko svog predsjednika vezao za konzervativnu političku opciju, ostavljajući mogućnost da stranačka kadrovska politika bude važnija od unapređenja kvaliteta obrazovanja. Sindikat i dalje misli da je učešće nastavnika u ratu završenom prije 25 godina važnije za rad s djecom nego u međuvremenu postignuti rezultati i objavljeni radovi. Ta se ideološka glad za moći sada na zanimljiv način iskazuje kao sukob sa direktorima škola, koji više ne žele da budu na spisku radnika u čije ime pregovara sindikat jednog lica.

Pitanje je, dakle, šta ko želi, u ovim pregovorima koji tinjaju, s perspektivom da buknu pred izbore i ponovo obrazovanje podastru interesima politike.

Šta ko želi? Šta žele nastavnici? Platu što veću do penzije, plaćen sistematski, ugovor na neodređeno, zaštitu od izrabljivanja, mobinga, diskriminacije... Šta nude? Šta ministarstvo očekuje od njih? Nedostaje li i vama, na stolu za pregovore, popis želja poslodavca???

*

Ukoliko vas zanima ova tema i zaposleni ste u prosvjeti, molimo vas da popunite anketu -  vaše lične podatke nećemo objavljivati.

Hvala!

 

 

Najnovije

Inkluzivno obrazovanje u Kantonu Sarajevo

Jedan sat i jedan posto

Arifa Isaković

Vakcinacija u potiljak

Nenad Veličković

Kuku i kurikulele

Svjetsko, a hrvatsko

Nenad Veličković

Komunikacija u obrazovanju u predizborno vrijeme

Ministar u Zemlji društvenih mreža

Rubina Čengić

О заштити српског језика и ћирилице

Национална вриједност и политичко јединство

Vedad Smailagić