Iz dječije perspektive

U vrijeme upisa u srednje škole

Djeca ne vole gimnaziju jer...

Amna Dervišagić

24.06.2020

Strah i kazna glavna su oruđa kojima mnogi odgajatelji pokušavaju održati formalnu disciplinu u učionici.

Ilustracija: Ismar Ruznic / Shutterstock.com

Djeca trebaju mnogo više od osnovnih vještina čitanja, pisanja i rješavanja matematičkih zadataka. Djeca trebaju naučiti kako razmišljati, kako pronaći smisao u onome što uče i kako raditi i živjeti zajedno.

— Marshall B. Rosenberg

U vrijeme kada se događa masovni egzodus čitavih porodica iz BiH, srednje škole, posebno gimnazije, u velikim su problemima vezanim za broj upisane djece, jer se interes osnovaca usmjerava na programe nakon kojih će, kako oni cijene, lakše dobiti zaposlenje, prvenstveno u Njemačkoj. Zato se, posebno u ovom periodu, vode velike kampanje i rade promocije gimnazija kako bi se izvojevala borba za svakog učenika. No, uvijek veći dio kolača uzme ona škola koja je bliža trpezi, a gimnazije u manjim sredinama trpe.

Promocija škole vrlo je odgovoran zadatak. Prvo – ljudi, posebno djeca, imaju taj izoštreni senzor i dobro osjete da li smo u promociji iskreni, da li je to samo obična priča u vjetar, a realnost nešto sasvim drugo.

Ono što me u komunikaciji sa osnovcima, dok sam predstavljala najbolje strane naše škole, strahovito zaprepastilo, čak i nakon 23 godine radnog iskustva, jeste da djeca bježe od škola u kojima treba učiti. To su doslovno prenesene riječi većine osnovaca s kojima sam razgovarala. Kao da se u drugim školama ne treba učiti?, odgovorim im, a oni kažu da gimnazija nije za njih jer nisu odlikaši.

Tada se zapitamo je li priča o velikim projektima naše škole, poput one o prvacima svijeta u znanju njemačkog jezika i Owlypia takmičenjima, o slanju kockice u pravi svemir, o nagradnim putovanjima pri Goethe-Institutu i Centru za njemački jezik, o omladinskom aktivizmu i ekološkim sekcijama, te mnogim divnim rezultatima koje naša škola bilježi – zapravo greška?

Šta učiniti, šta reći, kako pokazati i dokazati jednom petnaestogodišnjaku da ocjena nije kriterij za izbor njegovog budućeg zanimanja? Ili da je znanje stvarna i trajna vrijednost koju čovjek nosi u sebi?

Dugo sam razmišljala o ovoj društvenoj pojavi (tako nazivam ovaj fenomen i sigurna sam da će moje kolege i kolegice to potvrditi).

Dakako, obično dijete nije krivo zbog činjenice da nema želju za učenjem. Za to uvijek postoje vrlo dobri razlozi, koji skoro pa i ne ovise o njemu, nego o odraslima – roditeljima i učiteljicama. Naime, od prvih dana škole djetetu je usađen strah od učitelja. Sjetimo se stihova pjesmice Branka Ćopića: Zbogom, bako, mili rode, u školu me jutros vode,/Tamo će me vazdan tući, živ ti neću doći kući./Zbogom jagnje sviloruno, čoban ti je poginuo./Zbogom, kravo, mliječna spravo, odnio je šalu đavo,/pozdravi mi drago tele, poginuću danas, vele,/poslednje ti šaljem zbogom, osveti me tvrdim rogom.

Strah i kazna glavna su oruđa kojima mnogi odgajatelji pokušavaju održati formalnu disciplinu u učionici. Poštivanje učitelja pretvori se u strah od neispunjenog zadatka, pa loša ocjena i nerazumljiva lekcija potkrepljuju njegovu stalnu prisutnost. Sve to su snažni udarci psihi, samopoštovanju i motivaciji djeteta.

Zašto im onda ne ispričati pogreške slavnih? Pa Tomas Edison je svojedobno napravio mnogo neuspješnih eksperimenata prije nego je dobio sijalicu. U životu ne postoji samo jedan ispravan put. Zašto bi se učenice trebale bojati svojih pogrešnih odgovora u školi?

Još 1964. buntovni odgajatelj John Holt u svojoj knjizi Kako djeca propadaju primijetio je da školski sistem negativno utiče na inteligenciju i tjera djecu da izgube ljubav prema učenju. Tad je rekao kako često idealnom smatramo vrstu dobre djece koja nas se dovoljno plaše, kao autoriteta, da njihove strahove koristimo kao ručke za manipulaciju i tjeramo ih da šute i slušaju šta pričamo. Tako ih potičemo na osjećaj da kraj i cilj svega što rade u školi nije ništa više nego dobra ocjena na testu i da impresioniraju roditelje. Ubijamo ne samo njihovu znatiželju, već i osjećaj da je dobra i veoma važna stvar u životu biti znatiželjan.

Averzija prema gimnaziji može se dogoditi i kada roditelji od djeteta previše zahtijevaju još u osnovnoj školi, kao što su sve petice iz svih predmeta, što dijete često ne može postići. Zapravo ih niko nije naučio da prevladavaju prepreke, i to ne nužno u učenju, već u svemu. Tinejdžeri većinom idu u školu jer tu imaju prijatelje, a ne da bi nešto naučili.

 

Piotr Wozniak (2017) istraživao je zašto djeca ne vole školu i došao do nekoliko top razloga:

  • Ustajanje u jutarnjim satima
  • Školski stres (ocjene, ispiti, preopterećenje)
  • Višak sati (umor, cijeli dan izgubljen)
  • Domaći zadaci (previše)
  • Manjak samopoštovanja zbog bulinga
  • Pravila i propisi (bez telefona, kodeks oblačenja, podizanje ruke, ne mogu otvoriti prozor...)
  • Nedostatak slobode izbora (npr. slušati samo neke predmete)
  • Besmisleno učenje (nastavnici mogu pokušati objasniti, ali djeca još uvijek ne razumiju zašto moraju naučiti neke stvari)

 

I, šta možemo učiniti?

Na mnogim velikim sveučilištima već je ustaljena praksa da studentima početna predavanja drže poznate osobe koje im pričaju ne samo o tome šta su postigle u životu, nego i o preprekama na koje su nailazile na svom putu.

Smisao škole ne bi trebao biti samo prenos znanja. Zašto i mi ne bismo u srednjim školama učenicama koje planiraju ili su došle pohađati našu školu ispričali uspjehe i neuspjehe slavnih? Ili, još interesantnije – prikazali im uspjehe nekadašnjih đaka? Evo, recimo, alumni Gimnazije u Bosanskoj Krupi najpopularnija je rubrika – u njoj imamo priče naših bivših učenica i učenika koji su danas doktori i doktorice nauka. I danas se sjećam gdje su sjedili/e u učionici, a imamo veterinare, specijaliste u medicinskim granama, glumice, novinarke, psihologe, advokatice, politologe, pjevače, pisce, profesorice, inženjerke, sportske trenere, arhitekte, farmaceute... I svi su išli u istu školu. Sve su na svoj način uspjele. Imaju sve ono što je danas mladom čovjeku slika uspješnih: posao, dobru platu, velik broj prijatelja, sreću i ugled.

Uostalom, ako neko dijete i ne odraste u naučnicu, inženjera, doktoricu... naši napori i dalje nisu izgubljeni, mi smo mu naprosto pokazali način kako da odraste u skladnu, svestranu i sretnu osobu.

 

Na kraju još jedna motivacijska priča

Johnu Lennonu, iz The Beatlesa, kada je imao pet godina majka je rekla da je najvažnije u životu biti sretan. Zatim je krenuo u školu i tamo su ga pitali: Šta sanjaš da postaneš u životu?

Odgovorio je: Da budem sretan.

Učitelj mu je tada rekao: Ne razumiješ pitanje.

John je odgovorio: Ne, nego Vi ne razumijete život.

Najnovije

Korona-izazovi u obrazovanju

Nova normalna škola

Enes Kurtović

Jedno lijepo iskustvo s alatkom Forms

Djeca su hrabra i pametna, samo ih treba potaknuti

Marina Stojaković

U njihovim cipelama

Mišljenje učenika i učenica

Edina Međić

Kako olakšati djeci da prođu izazove online nastave

Stripovi kao alat

Maksuda Muratović

Izazovi stanja prirodne nesreće i online nastave za najmlađe osnovce

Platforme su bolje rješenje, na Viberu roditelji preuzimaju kontrolu

Enes Butković