Konkurs

Dina Bavčić

Iskustva online-nastave

12.05.2020

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2020.

Tekst Dine Bavčić osvojio je jednu od četiri druge nagrade na petom izdanju konkursa Šukrija Pandžo.

 

Prvi šok bijaše korona. Slušali smo na vijestima, negdje u Kini na nekoj pijaci, ljudi jeli zmije i žabe, a zmija progutala slijepog miša, te je nekako nastala nova infekcija, koja se brzinom svjetlosti prenosi na ljude. Slušala sam, ali slično kao i za rat na Kosovu ili u Siriji, bilo je važno nek' nije u Bosni, Neće to nas strefiti. Gledala sam snimke, gdje ljudi iz čista mira padaju po ulici, zatim gradnju ogromne bolnice u nekom višemilionskom gradu za deset dana. Čula sam i ranije za Wuhan, valjda što imaju superlaboratoriju između ostalog za medicinska istraživanja, kao i za biološka oružja.

Početkom marta, tačnije 05.03. registrovan je prvi pozitivni  ili zaraženi u Bosni. Iako sam medicinski radnik, na momenat me panika hvata. Onda opet ono tipično balkanski pomislim u drugom je entitetu. Devetog marta imamo i slučaj u Zenici, dvanaestog marta krizni štab donosi odluku, da do daljnjeg nema škole. Uhhh. Majka sam dvije djevojčice, jedna pohađa peti razred, a starija je šesti razred, što znači da imam i razrednu i predmetnu nastavu. Već sam navela da sam zdravstveni radnik sa punim radnim vremenom u Domu zdravlja.

Djeca na početku oduševljena. Iznenadni raspust.  Prvo jutro razmišljam šta će za doručak, jer inače kupujem užinu za školu. Dopuštam upotrebu mobitela malo u većoj mjeri, kao i da mogu ići u obližnji parkić da se igraju.  Dopuštam i duže spavanje, inače su obje samo prva smjena, tako da smo imali malo uobičajenih problema s ustajanjem.

Osamnaestog marta počinje online nastava u našem gradu. Uzimajući u obzir činjenicu da se prvi put srećemo s ovim oblikom nastave i da ja kao roditelj imam dvije odlične učenice, koje imaju svoje mobitele, ne pridajem neku važnost, a iskreno velika količina novih informacija o covidu i protokola o mjerama i postupanju u svrhu lične zaštite dovoljno je da mi bude previše.

Četvri dan online nastave imamo problem. Starija kćerka Ema se prvi put sreće s razlomcima. Gledam zadatak što su dobili: - „ Prepišite primjere sa strane 87 i uradite zadatke broj 4, 5, 6.“ Hm. Šestine, petine, četvrtine. Jedan kroz dva je jedna polovina pokušavam objasniti. Što se ne zove jedna dvojina – pita me ona. Srećo, znaš da u engleskom jeziku imaš nepravilne glagole, koje jednostavno naučiš, tako je i ovo polovina. – nastavljam. Vidim da me blijedo gleda s razlomcima. Za večeru pravim pizzu i na gotovoj pizzi objašnjavam razlomke. Oduševljena je. I meni je drago da je razumjela.  Oduvijek je voljela čitati, tako da stvarno nemam problema s istorijom, ni geografijom, ni drugim predmetima.

Peti dan nastave u svoj gužvi na poslu, zove me mlađa kćerka Selma na mobitel. Plače. Ne zna napraviti nekakvu žabu, a zadatak iz likovnog. Uh, šta sad. Prosjeđuje mi opet zadatak – napraviti žabu po zadatim instrukcijama. Treba mi karton od rolne papira i još svašta nešto. Kažem joj kad dođem kući pravićemo. Ali rok je do 14.30. Nekako izlazim s posla. Napravim tu žabu i vratim se.

U međuvremenu se donosi i odluka o zabrani kretanja djeci i starijim od šezdeset i pet godina. Ne mogu ni napolje.  Prvi pozitivan slučaj u našem gradu, skontam da je najbolje da uzmem stari godišnji već kad imam priliku jer u službi u kojoj radim ne postoji ništa hitno, čak nam se po preporukama zabranjuje rad. Neće ovo dugo potrajati, nadam se.

Naredne dvije sedmice preuzimam na sebe obaveze oko škole. Online nastava za šesti razred je u stvari konsultativna nastava, tako da djeca svaki dan iz svakog predmeta dobiju zadatke šta treba uraditi. Učimo rimsko carstvo, lišajeve i druge oblike iz biologije, klimatske zone iz geografije. Saznajem da je Ema izgubilo knjigu iz njemačkog, a svi zadaci su bukvalno prepisati sa strane te i te i odgovoriti na pitanja ta i ta. Bez knjige su nam ruke vezane. Zovem mamu Eminog druga te mi ona slika redovno potrebne listove. Nekako mi radno i tehničko vaspitanje najteže pada. Pravimo nekakve kuće od kartona. Dajem joj i svoj laptop za vježbe iz informatike. Iz matematike smo već prošli sabiranje razlomaka, imali smo tortu za primjer jer je Selmi  bio rođendan, oduzimanje smo učili s tepsijom hurmašica. Iz bosanskog jezika saznajem da postoji slovo jat. Nešto ne mogu da se sjetim da je to bilo u moje doba.

Selmina učiteljica svaki dan od 11.00 do 13.30 zajedno s djecom prelazi gradivo po planu i programu. Oduševljena sam kako je žena kreativna. Pomažem, ako gdje zapne, ali većinom Selma sve drži pod kontrolom zahvaljujući stvarno nesebičnom radu učiteljice. Djeca su slobodna da je kontaktiraju u bilo koje doba dana. Mogućnost je ostavljena i roditeljima, naravno da je ne koristim.

Poslije dvije sedmice stvarno ispunjenih dana sa školskim obavezama, vraćam se na posao. Mobitel mi je nekako uvijek u blizini. Djeca stalno nešto pitaju, te između pacijenata, s obzirom da i mi radimo u znatno manjem kapacitetu, odgovaram na njihova pitanja. U sebi se i dalje nadam da će brzo kraj ovoj noćnoj mori. S posla kad dođem, čeka me škola, tako da sam umornija nego inače. Zaboravila sam reći da obje idu i u muzičku, ali to stvarno odlično funkcioniše jedino što ponekad imam obavezu da ih snimam.

Počinje i ocjenjivanje, kontrolni radovi, čak i usmeno ispitivanje. Na momente ne znam više ni koje bio Pir i ko je sve kretao u osvajanja Rima, da ne pričam o golosjemenjačama i s cvjetnim formulama. Evoluciju biljnog svijeta sam baš nekako ponovila.  A tek biogeografiju. Uh. A tek su šeti i peti razred. Još vjeronauka. Važno je spomenuti da srećom internet za razliku od vodosnabdjevanja u gradu odlično funkcioniše. Moram reći da su razvile nove oblike prepisivanja. Ako se na mobitelu prati nastava, na laptopu guglaju odgovore. Čak nekad i ja brzinski odradim neki zadatak, naročito iz njemačkog.

Kod množenja i djeljenja razlomaka i ja sam se pitala vjerujte za funkciju istih. Pokušavam se sjetiti praktičnih primjera gdje dvije sedmine treba podijeliti sa 3 petnaestine, ali stvarno ne znam. Hajde s cijelim brojevima. Na red dolaze i decimalni brojevi i pitanja, „ali mama kako je 0,2 isto što i dvije desetine“. Molim boga samo da škola što prije počne. Radimo i lektire i silu prezentacija. U međuvremenu saznaju djeca da zaključne ocjene ne mogu biti niže od ocjena na polugodištu. Nimalo me to ne raduje, naprotiv.

Trudim se da nekako ispune vrijeme  u kući na iole koristan način. Pišemo pjesmice, učim ih napamet računati množenje dvocifrenih brojeva. Znam da je nepotrebno, ali kao trening za mozak. Igru gradova smo prešli. Kad je uvedena odredba da se djeca mogu voziti u autu, bar možemo malo na selo. Roditeljima ne smijem, mama mi je hronični hipertoničar i diabetičar, bojim se donijeću im svojih virusa.

Pretpostavljam da će se školska godina ovako zaključiti i da nećemo imati nikad više odlične djece kao ove godine. Ocjena mi nikad nije ni bila važna, važno mi je znanje. Ne znam sad koliko su znanja dobili od škole, koliko od mene i da li će to biti dovoljno u narednim razredima i da li je to uopšte kvalitetno znanje?  Radne navike i kako ih držati pod kontrolom?  Psihološki momenti kod djece? Socijalno stanovište? Šta je s završnim razredima? Šta je s položajem nastavnog kadra? Nisam kompetentna da ocjenjujem uspješnost realizacije ovog oblika nastave. Samo sam doktor nauka iz druge oblasti i navijam za povratak u školske klupe. Da i ja malo dahnem.

Najnovije

Sara Kljajić

Povratak u budućnost

Sabit Agić

Vrijeme iza nas – vrijeme ispred nas

Firdusa Salkić

Moje online školovanje

Selma Kulo-Kavazović

Iskustvo online nastave

Radmila Mizdrak

Šira slika online nastave