Metodika

Zapisi iz učionice

Inkluzivna nastava preko leđa nastavnika

Mirza Ahmetović

16.10.2019

Roditelji učenika nisu pristali da se njegove sposobnosti stručno procijene, a poteškoće dokumentuju.

Ilustracija: nuvolanevicata / Shutterstock.com

U učionici u koju sam ušao na posljednjem času u drugoj smjeni bilo je dvadeset i osmero đaka. Sjedili su u klupama poredanim u četiri reda, ali jedan učenik još uvijek, iako je čas već počeo, nije odlučio gdje da sjedne. Ustvari, problem mu je pravila djevojčica iz razreda – nije htjela da se pomjeri s mjesta koje je on odabrao za sebe.

Dok sam sjedao na stolicu primijetio sam da je djevojčica ipak popustila, uzela svoje stvari i uputila se ka drugoj slobodnoj klupi, sjela i počela da plače. Tada sam ih upitao o čemu je riječ. Dječak je tvrdio da je ona sjela na njegovo mjesto, a djevojčica sasvim suprotno od toga. Ostali đaci bili su na strani dječaka. Ubrzo sam uspio smiriti učenicu, ali je ona zatražila da izađe do toaleta.

Nije mi bilo neobično da ta učenica plače na času, pa sam odlučio da jedan dio časa posvetim razgovoru o odnosima u razredu. Većina đaka se žalila na djevojčicu jer je njeno ponašanje prilično neobično. Rekli su da se niko u razredu ne želi družiti s njom, ali su za to krivili isključivo nju. Onda je jedna učenica, koja živi u komšiluku uplakane djevojčice, ispričala priču o neobičnoj nesreći koja je djevojčicu zadesila dok je bila beba. Naime, imala je tešku operaciju ubrzo nakon rođenja i to je, prema riječima njene majke, ostavilo posljedice na zdravlje djeteta.

Pitao sam ko u razredu, osim djevojčice koja je ispričala o događaju, zna za ovo. Većina njih nije imala pojma. To je bila prilika da razgovaramo o različitostima i prihvatanju drugačijih, bez obzira na međusobne razlike.

U istom razredu nalazi se dječak koji može da čita s table samo ukoliko joj se približi na pola metra. Istovremeno je veoma nestašan i odbija da učestvuje u bilo kakvom radu. Kada uđem u učionicu, upišem čas, priđem mu da ga pokušam smiriti i dozvati, a onda ga zamolim da izvadi pernicu i svesku. Nikada me ne posluša. Ako sam pripremio nešto za njega na listu papira – to će stajati ispred njega i ništa neće uraditi cijeli čas. Svako malo pita me da izađe u WC. Ukoliko mu ne dozvolim, on se vrpolji, okreće, ustaje sa svog mjesta, prilazi drugima, uzima im stvari... Pokušavao sam da za njega pripremim sadržaje za rad na kompjuteru, ali jedino što mu je privlačno su određene igrice.

Danas ne želi sjediti sa svojim drugom s kojim je inače u klupi, pa mu nudim da sjedne za kompjuter. Međutim, on traži da otvori prozor i da stane pored njega jer mu je toplo. Dozvoljavam mu to i nastojim nastaviti čas normalnim redom. Ali ubrzo primjećujem kako se dječak počinje naslanjati na prozor i pomalo naginjati. Zamolim ga da to ne radi te prinesem stolicu prozoru i ponudim da sjedne na nju. Posluša me. Zatim ga molim da izvadi svesku iz torbe i da počne da piše, ali on to ne želi uraditi. Čas se nastavlja, a onda vidim kako je učenik pored prozora iz svoje torbe izvadio kompjuterske slušalice i stavio ih na uši. Slušalice nisu nigdje uključene, ali on se njiše kao da sluša muziku. Nekoliko đaka počinje da se smije tom njegovom postupku i ubrzo nastaje potpuni haos u učionici. Niko više ne radi zadatke, svi samo gledaju u dječaka pored prozora, komentarišu i smiju se. Pokušavam privući njihovu pažnju, ali džaba, ne ide.

Prilazim dječaku, skidam slušalice s njegovih ušiju i kažem da će ih dobiti nazad kad zapiše sve što smo radili na času. Ucjena pali i on zaista vadi svesku i olovku i počinje pisati. No, pošto ne vidi dobro, zamolim jednog učenika da sjedne pored njega i da mu diktira iz svoje sveske. Za to vrijeme ostatak razreda uradio je samo dio gradiva i zadataka koje smo učili na ovom času.

Dječak o kojem je ovdje bilo riječi trebao je biti uključen u inkluzivni vid obrazovanja. Za njega je, dakle, trebao biti pripremljen poseban plan i program rada, svi nastavnici bi mu trebali pristupiti na poseban način i odvojiti vrijeme samo za njega. Međutim, roditelji nisu pristali da se nad učenikom izvrši stručna procjena i da se njegove poteškoće dokumentuju. Dijete treba da nosi naočale, ali roditelji ih ne nabavljaju i ne znam da li ga uopće vode na kontrolu vida.

S druge strane, pitam se, i da se ispune svi ovi uslovi, kako bih ja njega natjerao da nešto radi u toku časa? Kako bih ga nagovorio da izvadi svesku i olovku iz torbe i da počne pisati? Šta bih trebao smisliti za njega, a da mu to bude privlačno i zanimljivo? Koje su to metode kojima bih mu mogao pomoći, a da istovremeno ne zapostavim ostalih dvadeset i sedmero đaka, među kojima su i oni koji stalno plaču, koji se stalno smiju, koji stalno nešto zapitkuju, koji ne mogu dugo sjediti na jednom mjestu? Sve bi, vjerovatno, stalo u jedno vječito pitanje koje, nažalost, nema odgovora, a to je: Šta je to inkluzija u našem obrazovnom sistemu?

Ono na šta sam kao nastavnik spreman jeste bezgranično more empatije i pomoći svojim đacima; da im pružim priliku da nauče nešto jedni o drugima, da prihvate druge bez obzira na njihove mane i nedostatke. Da li je to dovoljno za inkluziju ili treba još nešto? Do kad će sve moguće reforme na kraju biti prelomljene samo preko leđa nastavnika i nastavnica?

Najnovije

Rad sa teškim đacima

Najvažniji dio je klasifikacija

Amna Dervišagić

Eksperiment za čas fizike

Važnost mjerenja atmosferskog pritiska

Maksuda Muratović

Još jedan zanimljiv eksperiment za učionicu

Povodom dana osnivanja Mense: uloga pamćenja u nastavi fizike

Amna Dervišagić

Zapisi iz učionice

Analiza pismene vježbe

Mirza Ahmetović

Zapisi iz učionice

Fiskultura na časovima jezika i književnosti

Mirza Ahmetović