Nova čitanja

Komentar

Parada inteligencije

Samir Lemeš

09.10.2019

Mogu li nam inteligentni pomoći da riješimo nagomilane probleme?

Foto: Samir Lemeš / Školegijum

Nakon tri septembarske parade održane u BiH (ponosa, sa šarenim zastavama, tradicionalnih vrijednosti, sa roza i plavim balonima i protiv ponosa, bez zastava i balona), udruženje koje okuplja najinteligentniji dio populacije u BiH Mensa Bosne i Hercegovine predožilo je da organizuje paradu inteligencije kako bi se javnosti poslala poruka da nećemo daleko stići s uhljebima na čelu. U razvijenom svijetu, kad tražite posao, članstvo u takvom udruženju vam je veliki plus – poslodavci vape za pametnim i inteligentnim ljudima koji će biti u stanju da odgovore svakom izazovu. S druge strane, u našem Apsurdistanu to može biti samo minus kad tražite posao jer rijetki su menadžeri spremni primiti u tim nekog inteligentnijeg ili sposobnijeg.

 

Uhljebi

U zvaničnim rječnicima ne postoji riječ uhljeb, ali svi na Balkanu odlično znaju značenje te riječi. Koristimo je za nekvalifikovane i nesposobne osobe koje primaju platu u javnom sektoru, a koje su tu privilegiju stekle obično nepotizmom ili stranačkom pripadnošću. Prije nekoliko godina vodila se čak i apsurdna polemika o tome da li tu stranu riječ u susjednoj Hrvatskoj treba zamijeniti riječju ukruh, ukrušnik ili ukrušnjak[1].

No, bez obzira na jezičke dileme, svi dobro znamo šta je to uhljeb i često nas bijes hvata kad smo izloženi njihovom teroru nad inteligencijom.

Ova godina (2019) u BiH će, recimo, biti upamćena po tome što smo bili jedina država na svijetu u kojoj i u vladama i u parlamentima, dakle i u zakonodavnoj i u izvršnoj vlasti, koje su na neki način nadređene jedna drugoj, sjede isti ljudi jer su bivši ministri postali parlamentarci. Nisu se mogli dogovoriti ko će biti novi ministri, pa su oni ostali i ministri u tehničkom mandatu i parlamentarci u redovnom mandatu.

 

Slika 1
Ilustracija: Idiocracy / Mike Judge / Twentieth Century Fox / Odabrao: Samir Lemeš

 

Kako je uhljeba sve više, kako metastaziraju u sve pore društva, sve teže se suprotstaviti njihovoj moći koja koči svaki napredak. Oni hrabriji odlučili su se odbraniti napuštanjem domovine i odlaskom u zapadne zemlje, dok je one malo manje hrabre preuzeo nihilizam, svojevrsno beznađe i ravnodušnost. Italijanski filozof i psihoanalitičar Umberto Galimberti u svojoj knjizi Neugodni gost: nihilizam i mladi[2] pokušao je objasniti da je to ustvari prirodni i povijesni proces savremene civilizacije. Mlade osobe, bez obzira na talente, inteligenciju ili vještine, nemaju svoje mjesto i ne vide svoju budućnost u društvu skrojenom po mjeri uhljeba, ali više nisu u stanju da se tom društvu suprotstave, nego odlaze ili se utapaju u nihilizam i beznađe.

 

Idiocracy

Američki režiser Mike Judge režirao je 2006. godine naučno-fantastičnu komediju Idiokratija (Idiocracy) koja je na prvo gledanje zaista smiješna. Međutim, puno brže nego što se to očekivalo, pretjerivanja i sarkazam iz autorove mašte postali su naša svakodnevica, otprilike kao što su nam se ostvarile i slutnje iz Top liste nadrealista.

Film počinje kratkim uvodom u kojem se objašnjava kako su s ove planete izumrli inteligentni ljudi jer su zbog pretjeranog filozofiranja i traženja izgovora naprosto zaboravili da se razmnožavaju, dok su evoluciju preživjeli samo oni s niskim IQ-om. Tako je za predsjednika SAD-a izabran bivši kečer, žitna polja su presušila jer su ih navodnjavali gaziranim sokom – proizvodom korporacije koja je u međuvremenu kupila sve državne agencije za hranu, poljoprivredu i trgovinu. Stanovništvo planete je postalo tako neinteligentno da nije bilo u stanju rješavati ni najjednostavnije probleme poput onog kako zbrinjavati otpad, pa se priča u filmu nastavlja 2505. godine, kad se desila Velika lavina smeća.

Nakon prvog gledanja ovog filma, učinilo mi se da postoji mala vjerovatnoća da se takva distopijska budućnost barem djelimično ostvari, ali nisam ni slutio da će se to desiti tako brzo. Svjedoci smo da su neinteligentni uhljebi zauzeli pozicije, odlično su međusobno uvezani i nemoguće ih je zamijeniti jer štite jedni druge, a posljedice vidimo na svakom koraku, od preskupih Talgo-vozova, preko apsurdno dugih čekanja u tunelu Vranduk, sve do gomila smeća u Mostaru. Za sve to zaslužni su uhljebi koji nisu u stanju riješiti ni najjednostavniji problem jer to prevazilazi njihove sposobnosti. Možete li zamisliti da se tim pitanjima bave inteligentniji ljudi i da se oni nešto pitaju? U današnjoj Bosni i Hercegovini, iskreno, teško je zamisliti takvu situaciju. Ne zato što takvih ljudi nema, ima ih, imaju čak i svoje udruženje, ali niko ih ništa ne pita niti se iko osvrće na njihove stavove.

 

Slika 2
Ilustracija: Idiocracy / Mike Judge / Twentieth Century Fox / Odabrao: Samir Lemeš

 

Mensa

Udruženje Mensa osnovali su Roland Berrill i Lance Ware u Engleskoj 1946. godine, s idejom da njeni članovi budu isključivo osobe s visokim koeficijentom inteligencije. Danas je Mensa international (www.mensa.org) međunarodna organizacija koja širom svijeta okuplja preko 140.000 osoba koje po svom IQ-u spadaju u gornjih 2% populacije. Mensa ima tri osnovna cilja:

  • da identifikuje i unaprijedi ljudsku inteligenciju radi dobrobiti čovječanstva,
  • da ohrabri istraživanje prirode, karakteristika i koristi inteligencije,
  • da promoviše stimulativne intelektualne i društvene mogućnosti za svoje članove.

Mensa Bosne i Hercegovine (www.mensa.ba) zvanično je osnovana u aprilu 2005. godine, iako je prvo testiranje održano još 2000. godine, jer je bilo potrebno nekoliko godina da se okupi dovoljno članova za registraciju udruženja. Trenutno Mensa BiH ima 215 članova koji su polaganjem testa dokazali da imaju IQ 133 ili više po Bineovoj, odnosno 148 i više po Katelovoj skali, te izrazili želju da budu članovi udruženja.

Iako u javnosti postoji mit o Mensi kao udruženju genijalaca ili izuzetnih intelektualaca, u realnosti je stvar bitno drugačija jer kroz udruženje osobe visokog IQ samo imaju mogućnost da upoznaju osobe sličnih potencijala, da se s njima druže, razmjenjuju ideje i iskustva, i ukoliko žele, da pokreću zajedničke projekte ozbiljnog ili zabavnog karaktera. Jako je važno naglasiti da je visok IQ samo potencijal za ostvarivanje velikih rezultata i nikako ne predstavlja sinonim za pamet iako javnost često tako doživljava članove Mense[3].

Inteligencija je sporan psihološki pojam. Zbog obilja definicija ne može se izdvojiti samo jedna koja je univerzalno prihvaćena, ali se naučnici slažu da je to sposobnost učenja iz iskustva, prilagođavanja na nove situacije, razumijevanje i korišćenje apstraktnih pojmova, kao i korišćenje stečenih znanja za snalaženje u okolini. Sama riječ potiče od latinske rijeci inteligere što znači razumjeti, shvatiti[4]. Kad tu definiciju inteligencije pročitate, nije teško shvatiti da je upravo to ono nešto što nam nedostaje da bismo se oslobodili stega i ograničenja i konačno krenuli naprijed.

Na vrhu liste zemalja s najinteligentnijim ljudima su Singapur, Južna Koreja, Japan, Island, Švicarska... Treba li bolji dokaz da više inteligentnih ljudi znači i bolji kvalitet života? Doduše, nije dovoljno samo imati visok IQ, imao ga je i vrh Trećeg rajha, pa je počinio najgore zločine ikad. Imali su visok IQ ali su bili zli. Može se reći da nije dovoljno biti inteligentan, potrebno je i više odgovornosti, više hrabrosti, manje pohlepe, ali šta vam vrijedi i odgovornost i altruizam ako niste u stanju riješiti probleme.

 

Slika 3
Ilustracija: Idiocracy / Mike Judge / Twentieth Century Fox / Odabrao: Samir Lemeš

 

Mogu li nam inteligentni pomoći da riješimo nagomilane probleme?

Bosni i Hercegovini ne trebaju uhljebi, podobni kadrovi, imamo ih i previše. Ne trebaju joj ni školovani ljudi, jer sama diploma danas ne podrazumijeva ni znanje, ni vještine, ni sposobnost, posebno kad znamo kako se do diplome danas može doći. Ne trebaju joj ni pametni ljudi, jer nagomilano znanje o nečemu bez inteligencije i kvalitetne primjene tog znanja ne daje rezultate. Ne trebaju joj ni talentovani ljudi, jer talenata imamo dovoljno, a uglavnom ih izvozimo jer nismo u stanju pružiti im uslove da taj svoj talent iskoriste.

Bosni i Hercegovini trebaju inteligentni ljudi, koji će i talente i znanje i iskustvo i ideje znati pretočiti u nešto korisno, koji će znati organizirati saobraćaj dok se ne popravi tunel, koji će znati organizirati željeznički transport da smanje gužvu na cestama, koji će znati kako riješiti problem zagađenja u urbanim sredinama i koji će znati kako smanjiti količinu otpada u Mostaru. Treba nam inteligentnih ljudi da nam pomognu da se prilagodimo klimatskim promjenama koje nam vise za vratom. Treba nam inteligentnih učitelja i nastavnika koji će znati kako se nositi s izazovima tehnologije i nihilizmom mladih.

U Bosni i Hercegovini ima inteligentnih osoba. Ostalo ih je dovoljno, nisu svi otkrili izlaze iz krize (Doljani, Kamensko, Gradiška, Bijača, Izačić...). Možda je zaista vrijeme da i oni pokrenu neku svoju paradu, da se izbore za svoja prava i da istisnu uhljebe s nezasluženih pozicija. Možda nakon te parade više ne bude sramota priznati da si član Mense ili da imaš visok IQ. Možda to više neće značiti da si prijetnja za nadređene, nego da si i njima i društvu ustvari šansa za bolja, kvalitetnija i efikasnija rješenja.

 

[1] Sve što ste oduvijek željeli znati o uhljebima — tportal.hr

[2]Umberto Galimberti (2013) Neugodni gost: nihilizam i mladi, prevod Mario Kopić, Bosansko narodno pozorište Zenica, ISBN 978-9958-9421-8-1

[3] Idiocracy Opening — Vimeo

[4] šta je Mensa? — Mensa Bosne i Hercegovine

Najnovije

Promovisan Alternativni kurikulum za historiju/istoriju/povijest u Bosni i Hercegovini

Nije bilo lako definisati vrijednosti modernog vremena

Saša Buljević

Juval Noa Harari: Sapiens: Kratka istorija ljudskog roda

Knjiga koju bi trebao pročitati svaki profesor istorije jer propituje granice znanja

Saša Buljević

Osvrt na Noć vještica u Zemaljskom muzeju u Sarajevu

Nije sotonistički već sekularni praznik

Saša Buljević

Uz debatu o Greti Thunberg

Dok palme njišu grane

Enes Kurtović

Mesto radnje: škola (3)

Dečak koji je upregao vetar

Dejan Ilić