Metodika

Zapisi iz učionice

Fiskultura na časovima jezika i književnosti

Mirza Ahmetović

16.09.2019

Od ovoga časa uvodimo fiskulturu na naše časove... Koljena će nam biti književnost.

Fotografije: Mirza Ahmetović / Školegijum

Nedavno sam vidio snimak jednog nastavnika u Finskoj čija je učionica opremljena raznim spravama za vježbanje, poput konopaca, sobnog bicikla, ljuljaški i slično. Đaci su fizički aktivni i istovremeno uče, čitaju, rješavaju zadatke... Djeluje da su veoma sretni zbog ambijenta u kojem se nalaze.

Taj video me potaknuo na razmišljanje o tome kakvo je stanje u našim školama i koliko bi novca trebalo da se kod nas na taj način opremi jedna učionica, jer djeca satima sjede pred svojim uređajima, a onda dođu u školu gdje se od njih opet traži da sjede.

Sistem nešto pokušava pa je, naprimjer, u pojedinim kantonima uveden dodatni čas tjelesnog u nižim razredima. U Sarajevskom kantonu uvode se različite aktivnosti, poput izleta na planinu, posjeta bazenima i slično. Pitam se koliko je sve to funkcionalno, s obzirom na to da znam da u mnogim školama nije moguće taj dodatni čas izvoditi u fiskulturnoj sali, a u zimskom periodu ni napolju, pa opet ostaje učionica i sjedenje u klupama. Osim toga – ko snosi troškove izleta i posjeta bazenima i u kojem periodu školske godine se to obavlja? Misli me navode na jedno pitanje koje bi moglo predstavljati nešto revolucionarno u nastavi – da li je moguće uvesti fiskulturu na časove jezika i književnosti?

Ulazim na čas. Početak je nove školske godine, tačnije na drugom sam času po redu. Trebao bih sa učenicima ponoviti gradivo iz prethodnog razreda. Moglo bi se razgovarati o tome, mogao bih im zadati pismenu provjeru samo da utvrdim koliko je toga ostalo u njihovim glavicama, bez obaveznog ocjenjivanja; mogli bismo, pomoću kompjutera, igrati kviz koji sam pripremio za njih... Mnogo je mogućnosti. Međutim, počinjem na tabli crtati ljudsko tijelo, odnosno čovjeka u punoj veličini, od glave do pete. Počinjem s glavom i, kroz šalu, napominjem da sam jako loš u crtanju. Čak mislim da je poželjno da moj crtež bude što lošiji. Tada se i oni osjećaju ohrabreno i nema negodovanja i primjedbi o tome kako ne znaju crtati.

Nakon što sam nacrtao čovjeka ili nešto što liči na ljudsko biće ili barem vanzemaljca, kako se šalim sa đacima, objašnjavam za šta će nam crtež trebati. Od ovog časa uvodimo fiskulturu na naše časove. Međutim, neće to biti obična fiskultura. Uz vježbe ćemo ponavljati gradivo. Za početak će to biti obične vježbe zagrijavanja ili razgibavanja (nisam baš siguran kako se to stručno zove). Zagrijavat ćemo naša tijela od koljena do vrata, dakle, najprije koljena, zatim kukove, onda prelazimo na ruke, i to prvo šake, onda laktove i ramena i završavamo sa vratom. Koljena će nam biti književnost. Dok budemo zagrijavali koljena, ponavljat ćemo osnovne pojmove iz književnosti.

 

Slika 1

 

Na svom crtežu bilježim koljena i pored njih pišem: književnost. Isto rade i đaci. Ono što bi oni, a radi se o sedmom razredu, trebali znati o književnosti jeste njena definicija, podjela na narodnu i umjetničku, književne rodove – epiku, liriku i dramu i osnovne osobine književnih rodova. Naravno, ima tu još mnogo pojmova, poput raznih stilskih figura koje su do sada naučili, raznih pisaca i poneka spisateljica, ali bi se sve ostalo moglo naknadno dodavati ili povremeno primijeniti tokom vježbanja.

Nakon crtanja slijedi vježba. Svi učenici i učenice, osim onih koji iz zdravstvenih ili nekih drugih razloga ne mogu, ustaju sa svojih stolica, guraju ih pod klupe i staju pored klupa. Ruke spuštamo na koljena. Ja vodim vježbu i pokazujem im postupke. Nakon što smo stavili ruke na koljena počinjemo kružno pomjerati koljena dok ja odbrojavam. Brojim do tri, a oni uglas izgovore jedan pojam vezan za književnost. Počinjemo upravo sa tom riječju – književnost. Nakon toga ponovo odbrojavam, uz konstantno pomjeranje koljena, i izgovaramo sljedeći pojam, a to je umjetnost, jer je to ključna riječ u definiciji književnosti. Idemo dalje i sljedeće riječi su narodna ili usmena književnost, zatim umjetnička ili pisana i tako dalje. Vježbu ponavljamo pomjerajući koljena kružno, sada na drugu stranu. Kukovi će nam poslužiti da ponovimo padeže. Dok kružno pomjeramo kukove nabrajamo padeže i njihova pitanja, te osnovne pojmove vezane za padeže. Šake na rukama postat će vrste riječi, a ostatak tijela će zauzeti nove lekcije. Nakon vježbe pitam đake o njihovim dojmovima. Dobivam pozitivne reakcije. Vježbe su im se učinile korisnima i već nakon prvog vježbanja neki od njih su konstatovali da su naučili sve o književnosti.

Ne znam koliko će ovaj moj eksperiment biti uspješan, ali mislim da se isplati pokušati. Vjerujem da će đaci, kroz ovakve vježbe koje mogu trajati 5-10 minuta, barem malo aktivirati svoje tijelo, a pamćenje, koje se ovdje bazira na vizuelnom i asocijativnom, te na konstantnom ponavljanju, moglo bi biti mnogo brže, efikasnije i dugotrajnije. Usudio bih se ići i dalje od ovoga. Zahvaljujući jednoj koleginici uspio sam pronaći još mnogo načina vježbanja u učionici, u vidu slikovnih uputstava. Uz konsultacije sa nastavnikom tjelesnog odgoja shvatio sam da ne bi bilo nemoguće ovakve vježbe uvesti i na druge predmete, poput historije, biologije, geografije... Uostalom, o nekim značajnijim pomacima govorit će vrijeme koje je pred nama. Zasad ustajem i vježbam, jer kažu da u zdravom tijelu obitava zdrav duh. Hajmo: je'n, dva, tri...

Najnovije

Zapisi iz učionice

Inkluzivna nastava preko leđa nastavnika

Mirza Ahmetović

Zapisi iz učionice

Analiza pismene vježbe

Mirza Ahmetović

Svjetski mediji o obrazovanju

Egipat kopira japanski sistem obrazovanja

Merima Dervišić

Intervju: Klaudija Kraft, Odsjek za savremenu, kulturnu, rodnu istoriju Univerziteta u Beču

Učenje o rodnim identitetima će pomoći učenicima da kritički misle o tome da je nešto prirodno ili normalno

Saša Buljević

Zapisi iz učionice

Pogodite ko sam

Mirza Ahmetović