Nastavnička pitanja

Iz dnevnika jednog nastavnika

Kraj školske godine

Pipirepka

19.06.2018

Studij i pravilnici ne nude odgovore na sve nastavničke dileme

Foto: Almir Kljuno

Kraj je školske godine. Vladanja se rapidno povećavaju, jer, kako kaže direktor, što bi naša djeca bila gora nego u drugim školama. Ocjene se dijele šakom i kapom. Popravljaju se i prepravljaju, jer nema još mnogo vremena. Juni je mjesec kada škola izgleda kao prava košnica. Djeca više ne mogu ni da sjede u školskim klupama, a nastavnici više nemaju šta da predaju. Ostaje samo da se završno stanje u knjižicama maksimalno ušminka i dotjera.

 

Nastavnik, neurotični birokrata vs nezadovoljni roditelj

Jedan dan mi na informacije dolazi majka i poluplačnim glasom pita kako to njeno dijete ne može imati pet iz mog predmeta. Kažem, zato što ga jednostavno taj predmet ne interesuje. Dijete zanima fudbal, neka u tome bude odličan. Ne mora iz svakog predmeta. Iz njenog cviljenja shvatam da joj je važno da dijete ima sve petice. Objašnjavam kako je meni jasno da ona daje sve od sebe za peticu iz mog predmeta, ali ne i dijete. U sastavima i zadaćama jasno vidim njene misli i stavove. Čak mu ona i svojim rukopisom na papir napiše sve što treba za pet (naravno, u njenoj viziji za pet). Mene ne zanima šta ona misli o lekcijama koje radimo, nego njeno dijete, a njeno dijete savršeno ništa ne zanima, objasnim uljudno, a ona na sve to kaže ljutito: Pa Vi mome djetetu baš ne date peticu. Odlučim da šalom opustim napetu atmosferu i uz pokret kao da vadim nešto iz džepa kažem: Evo Vama ta petica, pošto vidim da je Vama jako važna, a on će imati zaključnu ocjenu koju dobije iz testa. Neka se dobro pripremi. Znate, govori sada zadihano, ja sam teška majka, ne možete sa mnom tako. Možete Vi biti ljuti koliko hoćete, pitanje je samo je li ta Vaša ljutnja opravdana ili ne. Hajde da analiziramo svaku njegovu ocjenu koju je dobio kod mene. Sjedamo i otvaram rokovnik u koji zapišem sve što sam svako dijete ikad pitao. Donesem i sve pismene radove. Drugi roditelji, koji također čekaju na informacije, kucaju, žale se, a ona ko kakav pulmolog snimak pluća gleda ocjene i razmatra radove djeteta. Na sve to kaže: Isto je sve ovako i on meni rekao, znam ja da on ne laže. Ali, sve vrijeme mislite da ja nešto lažem i imam protiv Vašeg djeteta. Nemam, kao što nemam ni protiv jednog. Dijete iz ovog predmeta ne daje maksimum jer ga ne zanima. Na to majka kaže jedno kratko dobro i izađe iz kabineta postiđeno, ali se ni tada ne izvini niti kaže da sam u pravu... Ostajem sam da na dvije stotinke do ulaska narednog roditelja pohvalim neurotičnog birokratu u sebi koji zapisuje svaki usmeni odgovor – pitanje, odgovor, datum, vrijeme ispitivanja. Njeno dijete dobije dva na završnom testu, prošla je već sedmica, nije nikako dolazila u školu. Ili se tješi onom peticom iz džepa ili će za nekoliko dana doći sa zahtjevom da i nju uračunam u zaključnu.

 

Nokaut u srce

A. je štosom nokautirao učenika iz mog razreda. Sjedimo kod pedagoga u kancelariji on, pedagog i ja. Pedagog već deset minuta ne prestaje da ga ruži. Zamolim da i ja nešto pitam A. Pedagog kao bokser u ringu odahne na stolici, a njegova šutnja je valjda znak da ja istrčim na teren.

 

– Možeš li reći svom nastavniku kako se osjećaš ovih dana?

– Kako mislite?

– Kako si?

– Odakle da počnem?

– Odakle želiš?

 

 A. šuti, te nakon nekoliko sekundi pita može li pedagog izaći. Pedagog izađe, a A. opet šuti i nervozno lomi prstima. Šutnju opet prekidam ja pitanjem ko ga sve nervira ovih dana.

 

– Svi redom.

– Vjerujem da te svi nerviraju.

– I provociraju me, on je mene prvi počeo provocirat. Psovo mi je majku i sestru, preko toga ne mogu da pređem.

– Vjerujem da te provociraju i da si izazvan, da ne napadaš prvi. Ali šta znači to kad nekog udariš? Šta time postigneš?

– Onda prestanu, ne smiju više ništa ružno dobacivati.

– Dobro, vidim da si sada jako ljut. I ja se naljutim na vas kad predajem pola časa i na kraju kad nešto pitam niko ništa ne zna. Zamisli da ja svaki put šutnem nogom nekog ko ne prati na času, ko priča.

 

A. se nasmije, a ja brže-bolje dodam: Je li to način na koji se razgovara? Šakama? Šuti oborene glave.

 

– Šta se još dešava kod tebe ovih dana?

 

Tišinu presijeca riječima kako su mu obje nane umrle u roku od dvije sedmice. Nisam znao, zatekao me ovim odgovorom. Šutimo. Dajem nam oboma prostora i vremena za dalji razgovor.

 

– Bio si jako vezan za njih?

– Ko drugi roditelji.

– I kako se osjećaš u vezi s tim?

– Sve bih oko sebe pobio.

– Možda zato što si nemoćan? Što tu ne možeš ništa da promijeniš? Da li si ljut i bijesan kad si nemoćan?

– Možda.

– Ali treba da budeš tužan, ne bijesan.

 

Podigne glavu prvi put otkako razgovaramo i zaškilji kestenastim očima.

 

– Nažalost, ništa tu ne možeš uraditi i ništa ne treba da radiš. To je život, takve stvari se dešavaju. Vidi, ja nisam neko ko se pravi da tebe poznaje i ko će sada da ti ponudi neko rješenja. Samo bih želio da danas nešto predložim, ako dopuštaš.

– Recite?

– Možemo li skupa pokušati pronaći neko rješenje za to kad se osjećaš ljuto i bijesno? Pomaže li ti razgovor o tome kako se osjećaš da se osjećaš manje ljuto? Pomaže li ti kad te neko sasluša, a da te ne okrivljuje i ne nameće nešto?

– Da.

– Da li bi ti značilo kada bismo svaki put porazgovarali umjesto što udariš nekog kada si ljut i bijesan?

– Da.

– Želiš li da to bude prijedlog koji ćemo probati skupa? Svaki put kada ne razumiješ kako se osjećaš ili si ljut i bijesan, dođi da razgovaramo o tome.

– Ali kako da se suzdržim kad me izazivaju?

– Tako što više ne moraš ništa da dokazuješ. Svi u školi znaju da si ti najjači i najmoćniji. Pokušaj da sad budeš jedan od onih jakih i moćnih koji štite slabije, a ne takmiče se s drugima. Mislim da ćeš tako biti jako ponosan na sebe. Ljudi će te uvijek na neki način izazivati i ljutiti. Škola će proći sad pa sad. Još godina-dvije osnovne, pa će onda doći srednja, pa neka djevojka, pa posao. Je li rješenje da svaki put udariš nekog kad te iznervira, isprovocira, naljuti ili šta god već...

– Pa nije.

– Pokušaj da se ne pecaš. Testiraju tvoj bijes i ljutnju jer znaju da ćeš ti svaki put reagovati, pa onda imate senzaciju u školi. Svi pričaju o tebi, ali kao o nasilniku. Možda ti sada izgleda kao da ti se dive, ali ljude kojih se plašimo ne možemo nikada voljeti potpuno. Ne znam koliko me pratiš, ali za danas je važno samo ovo. Hajde, neka ovo za sada samo bude prijedlog, hajde da pokušamo ovako, pa ćemo skupa tražiti dalje neko rješenje ako vidimo da ovo ne djeluje. Samo želim da pokušaš usvojiti jedan malo drugačiji model ponašanja zbog kojeg ćeš sutra biti sretniji u životu, a ne sam i nasilnik u očima svih. Jer ja znam da ti nisi loše dijete i znam da bi ti sutra stvarno bilo žao da ozbiljno povrijediš nekog od svojih drugara, što se može desiti. Kada počnete da se tučete nikad ne znate kako će se to završiti. Ne znate da ozbiljno možete povrijediti jedan drugog, a poslije se kajati. Sjećaš se one priče koju smo radili, kada se dječak kaje što je oštetio knjigu, pa ne smije nikako da je vrati u biblioteku?

– Sjećam.

– Ljudi koji povrijede nekog prije ili kasnije se kaju. Zato hajde da pokušamo s nekim drugim načinom. Samo predlažem. Ti si taj koji odlučuje.

 

Može, kaže, i prvi put vidim suze kako se zrcale u njegovim sitnim kestenastim očima.

Od mene niko sretniji u tom trenutku jer osjetim da sam ga nokautirao u srce blagošću, nježnošću i slušanjem. Ne iznervira me ni pedagogov zluradi komentar da i mi mladi ipak znamo nešto od nastavničkog posla.

 

Upitnik u obliku srca

U školi su uspjeh i sreća kratkog daha. Padate iz situacije u situaciju, a vrlo često vam je jedini oslonac savjest i vrijednosti koje živite djelima. U nizu upitnika iznad glave ovih dana mi je i onaj koji se odnosi na dilemu šta uraditi kada se učenica zaljubi u tebe. Imam jednu takvu,  sjedi u prvoj klupi, postavlja pitanja vezana za moj privatni život, plače kad sanja da više ne predajem u toj školi. Konačnu potvrdu da je stvarno zaljubljena u mene nalazim u njenim riječima – crno na bijelo u pismu koje mi je napisala. Ignorirati sve to i ne praviti slučaj od dvanaestogodišnje zaljubljenosti ili uraditi nešto konkretnije kako dječije simpatisanje ne bi otišlo predaleko? Odgovor opet neće dati nijedan pravilnik, niti petogodišnji studij. Zato mudro pratim situaciju već mjesec dana. Lakne mi kada drugaricu na času pita da idu skupa posjetiti druga iz razreda koji je bolestan. Hajde i ti sa mnom da ne pomisli da sam zaljubljena u njega – kaže joj, a ova odgovora da bi to bio peti u kojeg je zaljubljena ovih dana. Laknem dušom jer je djevojčica ovih dana, shodno svojim godinama, najviše zaljubljena u zaljubljivanje samo, ali opet za svaki slučaj kažem njenoj razrednici i za pismo i za situaciju, a kolegica savjetuje strogu distancu i hladnu profesionalnu facu.

Nastavnik ovih dana više nego ikada – čini se – pored e-dnevnika, roditelja, kolega koji traže od vas testove za svoju djecu, evaluacija, matura, pravilnika, priprema, izleta, sekcija, dopunskih, pregledanja testova, zadaća, referata, takmičenja, priredbi, humanitarnih akcija, sjednica, roditeljskih sastanaka, informacija, mora biti još i oprezan i pribran sve vrijeme. Ali, lako je nama na državnim jaslama sa svakim slobodnim vikendom i najdužim godišnjim na svijetu. Meni ovih dana ništa od pobrojanog nije teško, pogotovo kad se sjetim onih suznih, kestenastih očiju. 

Najnovije

Intervju: Biti nastavnik u Norveškoj

Malo bazirani na činjenice, ali moraju kritički razmišljati

Saša Buljević

Recenzija

Genocid u nastavi – opasnosti po pedagoške i obrazovne ciljeve

Saša Buljević

Pravilnik o vrednovanju i ocjenjivanju učenika u KS

Od 41 posto za dvojku do 1.000 KM kazne

Merima Ražanica

Vlast i obrazovanje

Mostarski prosvjetari opet štrajkuju

Rubina Čengić

Dnevnik iz prosvjete

I nastavniku je glava ponekad puna pitanja

Pipirepka