Nova čitanja

Internet i vlogeri kao platforma za borbu protiv međuvršnjačkog nasilja

Zovi influensera radi ohrabrenja

Lejla Reko Šarčević

03.03.2018

Vlogerska scena u BiH sve je življa, pojedinci već zarađuju od YouTubea i oni bi svojom popularnošću mogli doprinijeti podizanju svijesti protiv međuvršnjačkog nasilja.

Jacob Lund/Shutterstock.com

Vlogerska scena u BiH, iako još uvijek daleko od svjetske, sve je življa i, uz malo truda, mogla bi poslužiti kao platforma za borbu protiv međuvršnjačkog nasilja jer je sve više mladih koji u vlogerima vide idole ili uzore.

Gotovo milion i po ljudi vidjelo je videosnimak Amira Hadžića s kraja oktobra prošle godine u kojem on sedam i po minuta opisuje Današnje djevojke. Ovaj video na Hadžićevom YouTube kanalu ima desetine komentara, kojima subskrajberi (pretplatnici) mahom odobravaju izjave, a 22.000 ljudi pokazalo je da im se to sviđa, odnosno lajkalo je video u kojem Hadžić objašnjava da sve našminkane djevojke u utegnutim i razderanim hlačama poručuju muškarcima: Dođi, uzmi me za ruku, vodi me gdje hoćeš i radi sa mnom šta hoćeš!, a među onima koji lajkaju ima i djevojaka! Amir Hadžić nije usamljen u iznošenju mizoginih i za žene potcjenjujućih stavova. Vjerno ga prati Amer Silajdžić, poznatiji pod pseudonimom Komplexash, koji na svom kanalu ima preko 175.000 pretplatnika i masu problematičnih stavova koji su uvredljivi i ponižavajući za žene, poput onih u klipu 10 žena s kojima ne želiš vezu. Osim o ženama, Komplexash govori i o odvratnim muškarcima koji se oblače kao žene ili o tome kako svoje vrijeme provode LGBT osobe (video Youtuberi koji se oblače kao žene).

Ni u regionu situacija nije bezazlenija, pa, naprimjer, youtuber pod pseudonimom Baka Prase ima gotovo 400.000 subskrajbera i mnoštvo videa kojima je jedini cilj ismijati nekoga (Diskutovanje sa Bakom i Chodom) ili promovirati agresivnost (Drama V2.1 - JASERSTAJN).

Snimanje ovakvih videa naziva se vloganje, a vlogovi podrazumijevaju savremeni način pisanja dnevnika. Vloganje i internet omogućili su svima koji to rade da učestvuju u javnom prostoru, privuku pažnju i postanu svojevrsni uzori. Mogućnost da neko s bilo kojeg dijela svijeta priča o svom životu, o putovanjima na destinacije koje i sami želite posjetiti, o egzotičnoj hrani, hotelima, prirodi, o iskustvima s ljudima drugačijim nego što ih vi srećete, primamljiva je za sve više korisnika. U ovakvom kontekstu posljednjih godina razvilo se i zanimanje influenser (od engleske riječi influence: utjecati), a označava osobu koja ima utjecaj u nekoj grupi ili na nekom polju. U svijetu interneta, influenseri su osobe popularne na društvenim mrežama, koje pokušavaju utjecati na promjenu načina razmišljanja, ponašanja, odijevanja svojih pratilaca, pomažu im da donesu neke odluke u životu i slično. Koristeći svoju popularnost, neki od njih pokušavaju motivirati ljude da propitaju svoje ustaljene norme ponašanja, pozicije i odnose u društvu.

Planetarno popularna Lizzie Velasquez, koja je bila žrtva vršnjačkog nasilja, o čemu je i javno govorila, i o kojoj je napravljen video bez tona “World’s Ugliest Woman” (traje osam sekundi i sadrži samo njenu sliku iz vremena kad je imala jedanaest godina), danas ima svoj YT kanal koji prati preko 800.000 ljudi. Sličan primjer je i Melanie Celeste, osamnaestogodišnja Argentinka koja je nepokretna i djevojkama šalje poruke da ne moraju imati klasičan izgled da bi bile lijepe i imale pravo izaći u javnost i govoriti o modi i ljepoti.

Hadžić i Komplexash nisu bili dostupni za razgovor o svojim razlozima i porivima za diskriminirajuće sadržaje koje proizvode. No, neki drugi vlogeri iz BiH rado govore o svom radu.

Dvadesetogodišnjak iz Tuzle Ajdin Fejzić bavi se šminkanjem, nadogradnjom i geliranjem noktiju, blogiranjem... i na svom YT kanalu objavljuje snimke o šminkanju, tutorijale, savjete, trikove za uspješniju šminku... Kaže da ono čime se bavi djeluje banalno, ali da je njegova ideja borba protiv svih vrsta diskriminacije, pa sebe nudi kao primjer. Vjeruje da youtuberi jesu influenseri i da itekako mogu mijenjati stvari nabolje ako svoj utjecaj usmjere u svrhu dobra.

Svojim primjerom želim ohrabriti sve da rade ono što žele ne prihvatajući ograničenja zbog roda, seksualnosti, religije ili bilo čega drugog što društvo ponekad nameće kao kategorizaciju ljudskog bića – kaže Ajdin. Povremeno se na svom kanalu bavi i međuvršnjačkim nasiljem.

Smatram da je to jako tužno i potpuno nepotrebno, da trebaju biti veće sankcije i povećan nivo opreznosti za nasilje, naročito u osnovnim i srednjim školama. Bojim se da niko ne zna šta se dešava iza zatvorenih vrata te djece koja su žrtve nasilja – navodi Ajdin, koji će ubuduće pozvati žrtve bulinga da zatraže pomoć i putem SOC-ovog broja za prijavu međuvršnjačkog nasilja.

Prije četiri godine, svoj YT kanal pokrenula je i Neira Kamerić, poznata kao Neira Delirium. U početku je govorila o modi i šminkanju, a kasnije o svemu što je zanima: o ljudskim pravima, feminizmu, samopouzdanju... Kaže da samo svojom pojavom ruši stereotipe i da je to potrebno jer savremeni mediji sve više banaliziraju pojam ljepote. Naglašava da na društvenim mrežama postoje djevojke svih veličina i različitog izgleda i drugačije od onog što promoviraju naslovnice magazina. Neira je ovdje već snimila video o nasilju među vršnjacima.

Dvadesetosmogodišnja Sarajka koja živi u Turskoj, Naida Bocnak ili Naida Bojnakova magistrica je ekonomije, i njen YT kanal prati više od 18.000 ljudi. Ona u svojim snimcima pokušava da nasmije, govori o muško-ženskim odnosima, ličnim iskustvima, preseljenju, šminkanju, modi.

Međuvršnjačko nasilje je, nažalost, sve više zastupljeno i mislim da smo svi svjesni toga. Postojalo je i kada sam ja išla u školu, ali ne u tolikim razmjerama. Iako nisam snimila video o tome, redovno primam poruke od djevojčica koje su žrtve nasilja - iz nekog razloga mi vjeruju i često kažu da im je lakše reći meni, nego nekome koga lično poznaju. Uvijek im dam savjet da svoj problem kažu majci, starijoj sestri ili bratu jer mislim da je najbitnije ohrabriti djecu i mlade da kažu šta se dešava. Iz nekog razloga djeca se povlače u sebe i vrlo često niko ne primjećuje da su žrtve međuvršnjačkog nasilja. Trebamo učiniti sve što je u našoj moći da ohrabrimo djecu da uvijek kažu kada imaju neki problem – ističe Naida i najavljuje da će ubuduće govoriti i o SOC-ovom programu pomoći žrtvama međuvršnjačkog nasilja.

Naida nam je rekla i da mlade djevojke sve više žele čuti priče o stvarnim problemima i kako ih riješiti.

Nije dovoljno reći djevojkama i djevojčicama: volite se bez obzira na to što vam se ne sviđa vaš nos ili vaše usne i sl. One žele da vide imate li vi istih problema i šta vi mislite o tome. Vrlo često biram da sam malo ili nimalo našminkana, pogotovo na live videima, baš iz tog razloga. Želim da djevojke vide da i ja imam bubuljicu na licu, da se ne stidim što nisam našminkana i slično. Kada kažem svojim pratiocima da sam uvijek bila odlična učenica i ''štreberka'', da ne držim i ne podržavam dijete, da nikada nisam pila alkohol, a uvijek sam se dobro zabavljala s društvom i sl., oni se uvijek šokiraju zato što je to sve suprotno od onoga što je danas cool, a oni mene smatraju cool osobom. Dakle, nije dovoljno samo reći, bitno je pokazati na svom primjeru – priča Naida.

Jedan od najmlađih youtubera u BiH je Amir Čeliković iz Teočaka, student prve godine Zdravstvenih studija na Medicinskom fakultetu u Tuzli. Ljubav prema videoigricama i programiranju usmjerio je u to da napravi YT kanal na kojem govori o 3D-animiranju, fotomontaži, videomontaži, pokazuje tutorijale o raznim programima za fotomanipulaciju i gameplay, te igra i komentira igrice. Prati ga više od 70.000 subskrajbera.

Svjestan sam problema međuvršnjačkog nasilja, i u realnom i u virtuelnom svijetu, i vjerujem da youtuberi mogu iskoristiti svoju popularnost i utjecati na smanjenje slučajeva međuvršnjačkog nasilja, raznih stereotipa, ali i na promjenu u mnogim drugim sferama života – kaže Čeliković.

Youtuber Meca Cazin, odnosno Amel Družanović, jedan je od najduhovitijih bh. youtubera. Motivaciju za snimanje vlogova pronalazi u svakodnevnim životnim situacijama, pa su njegove teme ljubav, porodica i škola.

To su teme u kojima se moja publika pronalazi jer su im bliske. Nisam se do sada bavio međuvršnjačkim nasiljem jer mislim da je to posao roditelja, nastavnika i policije, a moja publika je navikla da od mene dobije samo humoristične klipove, pa bi im ozbiljne teme bile manje interesantne – kaže Maca Cazin i najavljuje da će razmisliti da i ovu temu uključi u svoj videodnevnik.

Djeca uglavnom upijaju ono što im mi youtuberi prenosimo, pa bi vjerovatno bilo od koristi kad bi im govorili o nečemu sličnom – ističe Maca Cazin.

Mogli bismo reći da živimo u vremenu kad se neke stvari bitno mijenjaju, prije svega komunikacija, pa se tako navikavamo i prihvatamo da predsjednik najveće svjetske sile umjesto javnih obraćanja pred medijima i građanstvom, izjave o važnim pitanjima i problemima daje preko svog Twitter profila. I u našoj zemlji imali smo/imamo slične primjere izjava na Facebooku bivšeg premijera Kantona Sarajevo. Samim tim, situacija se mijenja u medijima i u odnosu prosječnog konzumenta prema medijima. Vloganje, kao savremeni način pisanja dnevnika, autorima videa daje kredibilitet među konzumentima da su nepristrasni i objektivni. Ta pozicija običnog čovjeka kod konzumenta izaziva empatiju, a govor čovjeka koji pred kamerom jednostavnim jezikom, u ležernom nastupu i izdanju govori o svakodnevnim stvarima, proizvodi puno prisniji kontakt nego što to mogu proizvesti klasični mediji: TV, novine, radio.

Od 2015. godine youtuberi s Balkana jednom godišnje okupljaju se na Balkan Tube Festu, koji je 2017. godine bio organiziran u Sarajevu. Oko 6.000 mladih platilo je osam KM za ulaz da bi vidjeli svoje omiljene likove s interneta.

Ovolika masivnost i povezanost medija motivirala nas je da iščitamo neka istraživanja koja se bave ulogom i utjecajem medija na njihove konzumente.

Profesorice s Niškog univerziteta Jelena Maksimović i Zorica Stanisavljević-Petrović u svojoj studiji Teorijsko-metodološka zasnovanost istraživanja utjecaja medija na adolescente govore kako mediji djeluju na oblikovanje naših estetskih, etičkih i političkih stavova, grade sistem vrijednosti i postavljaju norme ponašanja. U svom radu njih dvije posebno ističu utjecaj interneta kao sredstva komunikacije, ali i socijalizacije i odgoja. Odgoj je uvijek rezultat namjere ili svjesnog planiranja određenih aktivnosti i procesa koji su uvijek posredovani određenim ciljevima i zadacima. Suprotno od toga, utjecaji medija su spontani, uglavnom bez precizno određenih odgojnih ciljeva i zadataka, kao i sadržaja koji vode k ostvarenju zacrtanih ciljeva. Autorice navode sve više savremenih autora koji ukazuju na porast uloge medija u procesima odgoja i obrazovanja, a neki od njih čak smatraju da su suvremeni mediji, masmediji, tehnološke i informacijske tehnologije i sredstva komunikacije potisnuli škole. Nesumnjivo je da mediji čine integralni dio procesa odgoja i obrazovanja u kojem djeca konstruiraju svoja znanja, usvajaju informacije, formiraju sustav vrijednosti i usvajaju određeno ponašanje. U zaključku ove studije autorice navode rezultate svog istraživanja, među kojima su pokazatelji da mediji kod djece i mladih razvijaju određene forme antisocijalnog ponašanja (nasilje, agresija), da se mladi žele ugledati na poznate ličnosti koje se promoviraju putem medija, ali i da je internet neophodan za ostvarivanje nastave.

Kao primjer utjecaja medija na mlade navest ćemo istraživanje koje je Metka Kuhar, profesorica na Katedri za medijske i komunikacijske studije Univerziteta u Ljubljani provela u četiri slovenske srednje škole. Istraživanje pod nazivom Medijske reprezentacije tjelesnog izgleda i samopredodžba mladih pokazalo je da tijela koja se u medijima ističu kao lijepa kod mladih utječu na samopredodžbu i u velikom broju slučajeva rezultiraju nezadovoljstvom vlastitim izgledom. Kritički odnos prema medijima nužan je u savremenoj potrošačkoj kulturi koja obiluje diskursima o tjelesnim idealnima poput ljepote, mladosti, zdravlja, snage, samokontrole, samodiscipline. Taj diskurs nudi savjete, a ponekad i naredbe, da se postane vitkiji i mišićaviji, pa sve to povezuje sa zdravljem, uspjehom, srećom, samospoznajom i ljubavlju. Zanimljiv je citat Woolfa koji autorica navodi: Kći rođena nakon godine 1960. vidi na dan više slika nedostižno lijepih žena u seksualnim pozama, nego što je njezina majka vidjela tijekom cijeloga puberteta. Metka Kuhar navodi primjere istraživanja sadržaja različitih medija koja su pokazala kako su mediji od pedesetih godina naovamo puni sve vitkijih tijela žena koje se tradicionalno smatraju ljepoticama, npr. glumice, manekenke, pornografske dive... Naročito je zanimljivo istraživanje iz 2001. koje je pokazalo da zabrinjavajuće veliki broj manekenki ima vrlo nisku kilažu, te da tijelo prosječne manekenke ne sadrži dovoljno masti za normalan menstrualni ciklus. S druge strane, nesrazmjer između medijske slike i stvarnosti sve je veći jer prosječna težina ljudi raste. Autorica navodi i rezultate istraživanja iz 1999. u kojem su Malkinova i Wornianova metodom analize sadržaja pregledale naslovnice 21 popularnog magazina za muškarce i žene. Zaključak tog istraživanja bio je da gotovo svaka naslovnica ženskih magazina ima neki naslov u vezi s kontrolom tjelesne težine, mršanjem, šminkanjem i dijetalnim navikama. Također, takvi naslovi često su nagovještavali da gubitak tjelesne težine vodi u bolji život i viši status. S druge strane, gotovo nijedna naslovnica među analiziranim muškim magazinima nije imala informacije u vezi s tjelesnim izgledom, nego su se one bavile sportom, zabavom, novim znanjima, hobijima. Premda se u ovoj studiji navode mnoga zanimljiva istraživanja i teme za promišljanje, spomenut ćemo još samo tezu kako većina oglasa sadrži sličan ženski tip i tip lica. To je bio povod da se govori o tzv. ženi masovnog tržišta (engl. mass market woman) kao o stereotipu kojim se mediji koriste da bi predstavili optimalnu, poželjnu žensku ljepotu. Na kraju ove interesantne studije, autorica zaključuje: Problematično je u medijima tražiti glavnoga krivca za neugodnu tjelesnu samopredodžbu, no ona bi se u zapadnim državama – ponajprije kod žena – nedvojbeno poboljšala kad bismo smanjili medijsku objektivizaciju tijela te kad bi medijska estetika tijela obuhvatila raznolike tjelesne tipove, oblike i veličine u normalnom rasponu. To bi vodilo većem zadovoljstvu s tijelom i višoj kvaliteti života za važan dio populacije. No, promijeniti sustav je gotovo nemoguće. Što nam, dakle, preostaje? Nužno je obrazovati ljude, kako bi uspješnije preživjeli unutar danih konteksta. Treba ih naoružati vještinama i mehanizmima kako bi se mogli suočiti s društvenim pritiscima tjelesnih ideala. Odgoj za prihvaćanje širega spektra tjelesnih oblina, zdravih i umjerenih načina prehrane i kretanja, te jačanje samopoštovanja na mnogim područjima identiteta trebao bi početi još u vrtiću i nastaviti se u osnovnoj i srednjoj školi.

Nesumnjivo, Youtube je postao neizbježna stranica svim korisnicima interneta. Toliko smo se saživjeli s njim da se čini nezamislivim da je postojalo vrijeme bez ove, uz Google i Facebook, najposjećenije stranice. Ipak, ona je nastala relativno skoro, a priča o njenom nastanku i razvoju je zanimljiva: YouTube su osnovala 2005. godine trojica mladića, Steve Chen, Chad Hurley i Jawed Karim, koji su bili kolege u PayPalu i 26. aprila 2005. uploadovali prvi video. Nakon prvog, stranica je dobivala sve više sadržaja i, zbog mogućnosti da bilo ko na njoj objavi video, broj sadržaja i korisnika konstantno je rastao. Međutim, za menadžment stvari nisu bile tako bajne: uslijedile su brojne i velike tužbe zbog neštićenja autorskih prava. Kada je krenula priča o prodaji/kupovini YouTubea, nekima iz biznis svijeta to je zvučalo kao ludost, jer ko bi kupio firmu s hrpom tužbi, presuda, dugova. Tako je Mark Cuban, američki biznismen i vlasnik NBA tima Dallas Mavericksa, rekao da bi tu stranicu mogao kupiti samo idiot. Ali, Google je u njoj prepoznao potencijal i kupio je za 1,65 milijardi dolara samo godinu i po nakon njenog lansiranja u svijet. Godinama kasnije Google je vodio borbe s medijskim kompanijama koje su ga tužile i tek 2012. objavio je da je pronašao način kako ova stranica može biti rentabilna: uz objavljivanje videosadržaja počele su se emitirati videoreklame, a prije nekoliko godina uspostavljen je i sistem po kojem dio zarade ide vlasnicima autorskih prava. Na internet-stranici YouTubea stoji podatak da je od 2007. do jula 2016. YouTube isplatio dvije milijarde USD nositeljima prava. Ilustracije radi, Meca Cazin od YT mjesečno prima 200 eura.

Danas ovu stranicu koristi gotovo trećina internet korisnika, odnosno više od milijardu. U 24 sata posjetioci pregledaju oko 5 milijardi videa, a prosječan posjetilac dnevno provede 45 minuta gledajući videosnimke. No, kako YouTube obiluje sadržajima koji promoviraju mržnju i razne oblike diskriminacije, djecu koja sve više vremena provode gledajući te sadržaje treba učiti kako da prepoznaju medijske pritiske i negativne poruke, ali i da reagiraju na seksizam, stereotipe, predrasude, da od svojih youtubera traže da se bave temama koje ih zanimaju, te da budu društveno odgovorni i empatični prema nezaštićenima, svjesni težine poruka koje iznose.

 

 

Ako trpiš vršnjačko nasilje i ako želiš da razgovaraš sa stručnom osobom o tome, javi se na broj 062/123-561. Ako vam je dijete žrtva vršnjačkog nasilja i ako želite da se posavjetujte sa stručnom osobom, javite se na ovaj broj.

Najnovije

Fizika i feminizam

Poezija o nejednakom tretmanu žena u nauci

Lamija Begagić

Mersud Selman Merso, akademski slikar iz Bihaća

Djecu treba učiti da vjeruju u ljepotu svojih snova

Rubina Čengić

Dosje: 6 u 1

Korak unazad u pravom smjeru

Saša Buljević

Misterija četrnaest ministarstava

Djevojčice koje govore u kodovima i informatika koje nema

Marina Veličković

Smrt humanističkih nauka

Pobeda novca nad kulturom i politikom

Dejan Ilić