Nova čitanja

Izložba

Štićenici štite Zenicu

Ines Haskić

18.06.2017

Izložbi radova štićenika zeničkog Doma za djecu bez roditeljskog staranja u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, 8. juna u 18 sati, nije prisustvovao nijedan medij. S odlukom medijskih kuća da ignoriraju ovaj događaj solidarisali su se i uredno pozvani zvaničnici Grada Zenice. Ili je bilo obrnuto! Izložba je zainteresovala tek nekolicinu posjetitelja: tete iz Doma, glumački par iz zeničkog Pozorišta s bebom i još nekoliko meni nepoznatih ljudi. Ovaj bahati gest javnosti i institucija je onemogućio ostvarenje važnog cilja projekta Zenica 2.0 – da osnaži ovu djecu i izgradi im samopouzdanje, samosvijest i sliku o sebi, da razviju vlastitu ulogu/važnost u društvu u kojem žive.

Foto: Ines Haskić

Moving Island

Izložena djela štićenika rezultat su jednogodišnjeg rada Internacionalnog umjetničkog kolektiva Moving Island sastavljenog od šest profesionalnih umjetnika i umjetnica angažiranih u različitim umjetničkim medijima (Asja Krsmanović, Irma Saje, Elma Selman, Vedad Orahovac, Zulfikar Filandra, Thomas Steyaert) – posvećen je radu sa skupinama čiji članovi imaju manje mogućnosti da postanu, kako navode, pozitivni članovi društva. Trude se da svake godine realiziraju najmanje dva socijalno angažirana umjetnička projekta sa željom da se svaki od njih nastavi razvijati i nakon svog formalnog završetka. Prošle godine su realizirali projekt s maloljetnim prestupnicima Zavoda za vaspitanje muške djece i omladine Sarajevo nakon čega ih je rukovodstvo Zavoda pozvalo da postanu dio njihove strukture, fokusirajući se na rehabilitaciju korisnika. Koristeći umjetničke prakse nastoje izmjestiti djecu iz njihovog uobičajenog okruženja i kreirati atmosferu u kojoj mogu naučiti cijeniti razlike, razumijevajući da ljudi imaju različite vrijednosti i poglede na život. S projektom Zenica 2.0 su željeli naglasiti da su glasovi štićenika i štićenica domova za djecu bez roditeljskog staranja jednako važni i da mogu doprinijeti promjeni u svom okruženju.

Zenica 2.0 - aktivnosti

Nakon dvije uvodne radionice, predavanja i razmjene ideja o arhitekturi i dizajnu grada, mališani su s grupom umjetnika krenuli u šetnju i vožnju autobusom kroz Zenicu u manjim grupama. Svoje putovanje su dokumentovali malim videokamerama na koje su snimili i vlastita zapažanja i komentare o tome kakve bi promjene željeli vidjeti. Razgovori o estetici i funkciji prostora u gradovima uključivali su i to šta neko mjesto/prostor/zgrada doprinosi gradu u smislu društvenog, ekonomskog i kulturnog konteksta; kako se boriti sa zagađenjem; gdje se ljudi najčešće okupljaju i zašto baš tu i sl.

Belgijski umjetnik Thomas Steyaert kratko opisuje zeničko iskustvo: Vjerujem da je rad koji smo imali sa djecom važan kako na umjetničkom tako i na socijalnom (društvenom) nivou. Razmjenjivali smo mišljenja i ideje o arhitekturi, estetici i svrsi dizajna Grada, odnosno otvorenog prostora, kao i o umjetnosti i muzici u kontekstu kako privući ljude u grad – Zenicu. Djeca su se činila radoznala i uzbuđena oko svih naših prijedloga i ostali su sa nama više od godinu aktivno sudjelujući u radu. Napravili smo slike grada, lijepog i ružnog prostora, te smo dokumentovali potencijalne promjene u prostoru i arhitekturi putem videa, kreirali smo nova mjesta u 3D štampanoj i 3D animiranoj formi, popravljali/popunili smo praznine u zgradama, stepenicama, zidovima i podovima sa LEGO kockicama (nažalost ove intervencije su uništene u par dana nakon same konstrukcije)...

Pored crtanja i izmaštavanja nove Zenice te dizajniranja novih zgrada, na radionici održanoj 11. marta koju smo i mi iz Školegijuma pratili, mališani su s umjetnicima pisali i pismo gradonačelniku Fuadu Kasumoviću. Željeli su da s njim razgovaraju o projektu i da ga zamole da im Grad odobri crtanje murala na jednom zidu Doma u kojem žive. Kako sam i ja bila jedna od potpisnica tog pisma, i zato što se sastanak nikada nije desio, dužna sam podsjetiti javnost na javno obećanje gradonačelnika Zenice u predizbornoj kampanji (na slici ispod). Tada nije bio nezainteresovan za zaštitu i interese djece.

Dojmovi s izložbe

Cilj projekta Zenica 2.0 bio je da kod djece probudi osjećanje da mogu postati aktivni učesnici u stvaranju boljeg grada Zenice. Neke od ideja i promjena u gradu su postale i fizički opipljive, izložba je sadržavala prijedloge za promjene izgleda grada kroz videoradove s voice-overima (novinarskom naracijom, tzv. offovima), fotografije, 3D grafike, 3D animacije, karte, razglednice i performativne akcije. Pažljivo posmatrajući sve izložene materijale posjetitelj je jasno mogao zaključiti da sve ono što je negativno/ružno u jednom gradu – napušteni objekti s razbijenim staklima prozora, zagađenje, stare polomljene klupe, prljavi išarani vozovi, smrad ispod podvožnjaka, zaboravljeni spomenici, prljavi kvartovi, kamare smeća, usamljeni i napušteni psi, nefunkcionalna dječija igrališta, oštećene betonske površine, ogroman broj velikih svjetlećih reklama, kladionica do kladionice i sl., kod djece kreira negativnu sliku o vrijednostima društva čiji su dio. Oduševljavaju se novim automobilima, zgradama i fontanama, dok su im one stare zgrade oronulih fasada i iste takve napuštene fontane ružne i prema njima ne gaje nikakve osjećaje.

Šta škola može da uradi

Zaključak do kojeg su na kraju učesnici projekta došli pokazao je da kroz prostorne intervencije i dokumentovanjem ideja kroz film i fotografije može da se probudi svijest i aktivira zajednica u pravcu poboljšanja životnog stila i standarda, ali i u oslobođenju od predrasuda prema štićenicima i štićenicama domova. U tom smislu veliku odgovornost ima škola koja je dužna da društvo osposobi da vrednuje umjetničke vještine kao i njihov uticaj na živote ljudi.

Predrasude prema djeci iz Doma najbolje opisuje primjer da direktori i direktorice škola u koje ovi đaci idu, kao i učitelji, nastavnice i kolege iz razreda također nisu posjetili izložbu. Izuzev ako neko od njih nije bio među onih nekoliko (ne više od pet) meni nepoznatih, ali opet je za osudu sam taj broj.

Navedeni primjer iz Zenice slikovito prikazuje i uspješnost realizacije inkluzije koja je zaživjela u bh. školama, jer poznato je da u zeničkom Domu živi dosta djece sa drugačijim potrebama, a koja su bila i dio radionica. O svom dojmu o izložbi rekao je nešto više i Thomas Steyaert: Izložba je bila uspješna u smislu da su djeca vidjela rezultat toga šta smo radili u toku prošle godine. Sve se ujedinilo i ideja je postala vidljiva. Izložba nije bila uspješna u smislu posjećenosti, tek nekoliko ljudi je došlo da vidi šta se radilo. Mi ćemo raditi i dalje na promovisanju i istraživanju prostora u Zenici i Sarajevu kako bismo izložili njihove radove.

Dramaturginja Asja Krsmanović je slično prokomentarisala letargični odnos javnosti prema onome što su radili: Ono što je u svemu tome tužno je nedostatak interesa javnosti i lokalne zajednice za ovakvu vrstu događaja. To, ipak, ne treba da čudi jer sadržaj koji je ovdje ponuđen nije nikakav spektakl. To je vrlo konkretan oblik kreativnog rada, a naša javnost za to već odavno nema sluha.

Čarolija dijeljenja znanja

Radeći u zeničkim školama različite priče za Školegijum primijetila sam da se djeca iz doma za djecu bez roditeljskog staranja Dom i porodica Zenica često doživljavaju kao problematični. Riječ domci često znači isto i ta terminologija je više prisutna među đacima. Prateći višesatnu radionicu umjetnika i umjetnica, tj. štićenika zeničkog Doma prepoznala sam neke od tih đaka u koje se u školama upire prstom. Pratila sam njihovo ponašanje i zaključila da se tu u sigurnom okruženju radionica, gdje niko ne mjeri i ne analizira njihove sposobnosti, vještine, izgled, reakcije i znanje, ni po čemu ne razlikuju od druge djece u grupi. Vježbe koje su radili poticale su timski rad, a voditelji programa su se prema njima ophodili drugarski, bez ikakvog autoriteta i moći – osim onih koje su za njih bile čarobne. Asja Krsmanović je taj moj doživljaj potvrdila izjavom o svom dojmu koncepta po kojem rade:

Zenica 2.0. nije projekat. To je dio naše želje da aktiviramo različite ljude u različitim situacijama da kreativno i kritički promatraju svoju stvarnost, a to radimo kroz različite forme umjetničkog rada. Djeca naročito dobro reaguju na ovakvu vrstu rada jer u sebi sadrži komponente igre. Zapravo je cilj da shvate da kroz igru mogu nastati lijepe i dobre stvari, bez pritiska, bez velikih očekivanja i bez poštivanja nametnutih formi.

Djeca za čiju adolescenciju nema razumijevanja

Kroz simptome adolescencije[1] prolaze sva djeca, ali često zbog svojih različitih životnih priča proživljavaju ih u različitoj životnoj dobi. Mališani koji žive van tradicionalnih porodica, naprimjer štićenici/e domova za nezbrinutu djecu, zbog neophodnosti odvajanja od roditelja su na neki način adolescenti još od ranog djetinjstva – žive miks djetinjstva i adolescencije jer su prije svoje biološke spremnosti bili primorani da se suoče s neželjenim osamostaljivanjem, prihvatanjem okoline i svim svojim unutrašnjim sukobima i promjenama. Možda je to jedan od razloga zašto se po definicijama adolescencije koje danas imamo, u kojima se pominju uvijek i isključivo samo roditelji, djeca staratelja ne ubrajaju u skupinu kojoj adolescencija po prirodi stvari uopšte pripada. Ako je površno definisanje jedan od razloga nepostojanja odgovornosti i osjetljivost društva prema ovoj najosjetljivijoj kategoriji djece, škole i ministarstva obrazovanja, kako bi zaista uspješno realizirali inkluzivnu nastavu i povećali osjetljivost društva kada su u pitanju drugačiji, moraju kroz socijalno korektne sadržaje, pristup i materijale iz kojih djeca uče mijenjati i unapređivati svoju poduku. Dok to ne urade, ostaju glavni i odgovorni krivac za negativni odnos društva prema štićenicama domova za djecu bez roditeljskog staranja.

[1] Adolescencija dolazi od latinske riječi adolescere, a što znači rasti prema zrelosti. (...) to je razdoblje samoodgoja kad mlada osoba odbacuje autoritete, odbija roditeljsku kontrolu i zbližava se s vršnjacima, to je vrijeme buntovništva, ispitivanja granica, naglih promjena u raspoloženju, unutrašnjih sukoba i sukoba sa okolinom. (...) Jedna od glavnih zadaća adolescenta je odvajanje od roditelja i izgrađivanje identiteta zbog čega osobe u toj dobi imaju jaku potrebu za novim iskustvima. (...) Adolescencija prema nizu definicija obuhvaća dob između 14 i 18 godine života, a prema nekim istraživanjima i do 25 godine života. (...) Adolescencija je svakako razdoblje velikih promjena, fizičkih i psihičkih, koje izazivaju nestabilnost i oscilacije u raspoloženju i ponašanju adolescenta. (...) Mladi su u tom specifičnom životnom razdoblju izloženi brojnim rizičnim čimbenicima u kojem mnogi problemi i psihološki poremećaji dosežu svoj vrhunac (depresija, zlouporaba psihoaktivnih tvari, poremećaji prehrane, samoubojstva, delinkventna i antisocijalna ponašanja, samoozljeđivanje, konzumiranje alkohola, pušenje). Definisanje adolescencije u doktorskoj disertaciji  Katarine Dodig-Ćurković, Učestalost raznih oblika autodestruktivnog i heterodestruktivnog ponašanja kod adolescenata i njihova karakteristična obilježja, Zagreb, 2010. godina.

Izvor: http://medlib.mef.hr/1665/1/Disertacija_dr_Dodig_Curkovic.pdf

 

 

Najnovije

Filmska lektira

Irci i nadolazeća sapunica remek-djela

Nikola Bešlić

Filmska lektira

Murvanjski zakon

Nikola Bešlić

Filmska lektira

Ledeno doba, ostani kod kuće

Nikola Bešlić

Filmska lektira

Činovi smaknuća u buretu baruta

Nikola Bešlić

Biologija

Bolje šišmiš u ruci, nego na fotografiji

Anes Osmić