Metodika

Vještina podučavanja

Magija koja se da naučiti

Armin Stefanović

27.05.2017

Kako oživjeti učionice

Max Pixel

Dr. Christopher Emdin je vanredni profesor na Odsjeku za matematiku, nauku i tehnologiju na Univerzitetu Kolumbija, Teachers College. Također je pomoćnik direktora pri Institutu za obrazovanje u gradu i obrazovanje manjina. Javnosti je više poznat kao kritičar o pitanjima rase, kulture, nejednakosti i obrazovanja.

U svom govoru Naučite nastavnike kako da stvore magiju osvrnuo se na jedan veliki nedostatak obrazovanja nastavnika koji je nazvao magija zbog toga što su za nastavnike i nastavnice čiji su časovi bili zanimljivi kolege i kolegice govorile da imaju neku magiju. On, međutim, kaže da se zapravo ne radi o magiji niti o talentu, već o nečemu što se može naučiti, a to je kako imati kvalitetnu interakciju sa publikom.

Postao je svjestan ovog problema kada je shvatio da su oni ljudi koji drže zanimljiva predavanja, koji začaraju publiku, koje publika sluša bez daha, najčešće daleko od učionica. Zbog toga oni koji žele da postanu dobri nastavnici nemaju uzora u učionici.

Ljudi koji posjeduju ove vještine nisu ih dobili u školi niti od profesora koji nas uče kako držati zanimljivo predavanje. Stekli su ih zbog toga što su boravili na mjestima gdje dolaze dobri predavači: brijačnica, rap-koncert i crnačka crkva. On je posmatrao kako u crkvi propovjednik zna da mora držati pažnju publike. Zato počinje nekom igrom riječi da zaposli njihov mozak na početku. Onda napravi pauzu i shvati da nisu svi uključeni. Onda kaže: „Mogu li dobiti amen?“ – „Amen“; „Nisam čuo, mogu li dobiti amen?“ – „Amen“. Odjednom, svi su uključeni, budni i obraćaju pažnju. Drugi put lupi po govornici da dobije pažnju, da nešto naglasi. Onda spusti glas tako nisko da se svi nagnu naprijed. To su po njemu vještine koje su potrebne nastavnicama i nastavnicima. Šta oni dobiju umjesto tih vještina? –  teoriju, standarde i sl. Stvari koje nemaju nikakve veze sa osnovnim vještinama potrebnim da se održi čas, tom magijom koja je potrebna da uključimo učenika u predavanje.

Zbog toga on predlaže promjenu obrazovanja koje je trenutno usmjereno na teoriju i sadržaje. On kaže da su to korisne stvari, ali bez „magije“ podučavanja i učenja ničemu ne služe. Ono što često primijeti je da je najčešći komentar, kada neko prođe pored mjesta gdje inspirativan nastavnik drži čas: „On jednostavno ima tu magiju.“ Time se vještina predavanja mistificira i čini nedostupnom drugima. Zbog toga Emdin naglašava da se te vještine uče kao i bilo koje druge – od ljudi koji ih posjeduju. I to ne tako što ćemo ih pitati kako to rade, jer često ni oni sami to ne znaju, već tako što ćemo ih posmatrati i bilježiti to što rade i primjenjivati u svojoj učionici.

Nastavnike je, tvrdi, potrebno odvesti na mjesta gdje se „magija“ dešava. Ako želiš biti dobar nastavnik ili nastavnica, moraš napustiti zidove fakulteta i izaći u susjedstvo. Moraš otići u brijačnicu, u crkvu i vidjeti te ljude koji imaju moć da uključe publiku u svoju priču. Ljude koji svojim narativom i načinom pričanja stvaraju tu magiju.

Zbog toga je na svom fakultetu za nastavnike pokrenuo praksu gdje svaki student mora pogledati rap-koncert i posmatrati kako reperi mašu rukama, kako hodaju ponosno po bini. Slušaju metafore i analogije i počinju učiti te sitne vještine koje, kada se uvježbaju, postaju „magija“. Tako nauče da ako gledaju u učenika i podignu obrvu za par milimetara, ne moraju ništa reći, zato što oni već znaju da to znači da očekuješ više. Stoga, smatra Emdin, ukoliko pomjerimo fokus obrazovanja na podučavanje nastavnika kako da stvore tu „magiju“, možemo oživjeti maštu kod učenika i promijeniti obrazovni sistem.

Ono na šta Emdin upozorava u svom govoru interesantno je prije svega zbog toga što učenici i učenice koje se nalaze pred nama smatraju predavanja i školu dosadnim i zamornim. U vremenu u kojem se u svim sferama života napreduje na način da vlada konstantna borba za pažnju korisnika, čini se da samo učionice ostaju iste. Zbog toga nastavnici ne mogu biti bitke sa novim mobitelima, igricama, play stationima i drugim napravama. Međutim, ukoliko nastavnici savladaju vještinu pričanja priče i uključivanja publike u tu priču, učionice mogu ponovo oživjeti i postati mjesta zabave za učenike, ali i za nastavnike.

Priredio: Armin Stefanović

Najnovije

Smernice u praksi

Mi smo smernice prihvatili, jel tako, Danice?

Ružica Marjanović

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Čas može biti i kombinovan

Fontoplumo

Bingeing kao lijek za nestrpljivost

Pažnja učenika i studenata na mikro i makroplanu

Samir Lemeš

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Njezino veličanstvo – prezentacija

Fontoplumo

Kad provjera znanja krene krivo

Djedovina

Sifet Karalić