Dnevnici iz prosvjete

Prijateljstvo kao metodičko sredstvo

Jer za prosvjetu treba imati dušu

Srđan Plavšić

22.04.2017

Otkud ja u prosveti i zašto sam još uvek tu?

Jan Steen: A Riotous Schoolroom with a Snoozing Schoolmaster

Moje druženje sa prosvetom je počelo iz čiste radoznalosti (da ne kažem naivnosti) i bez trunke entuzijazma ili očekivanja. Kao takav nikada nisam odbijao priliku da probam nešto novo. Počeo sam da radim sa sedamnaest. Izvadio sam ličnu kartu ranije da bih došao do radne knjižice i usrećio se seckanjem gumenih creva za protivpožarne uređaje. Pošto sam se pokazao kao radan, pljuštale su ponude, a ja se nisam štedeo: garderober u kafiću, potrčko u privatnoj firmi, muzički urednik na jutarnjem programu radija, grafički dizajner za studentski klub, sito štampar, pripremač za štampu, neregistrovani preduzetnik... I pored toga što sam stalno bio negde zaposlen, uspeo sam da diplomiram na grafičkom dizajnu. A onda sam se sa tom diplomom prošetao kroz nekoliko marketing agencija nigde se ne zadržavajući predugo. I sve je teklo normalno dok me jednog dana nije pozvala prijateljica i zamolila da je zamenim na mestu predavača u srednjoj školi. Trebala je da ode dve nedelje na bolovanje, ali direktor nije hteo da je pusti dok ne nađe zamenu. I kako to obično biva, onaj od gore je umešao prste i desilo se da sam prvi put u nekoliko poslednjih godina imao slobodnih mesec dana pred sobom i bilo je prostora da pozitivno odgovorim na njenu molbu.

Kada sam shvatio šta me pita, pomislio sam: “Sjajno – ovo mi u životu ne bi palo na pamet da radim.” Prihvatio sam ponudu i u ponedeljak sam bio iza katedre. Mlad, u punoj snazi (27), plus beli Golf 1.6 benzinac. Ali ni četvrtaci preko puta (njih petnaestak) nisu bili za bacanje – pamtim jednu rođaku pokojnog vođe dobrovoljačke garde obučenu u kožni šinjel, jednu gospođicu sa dugim trepavicama i još dužim noktima i zavodničkim pogledom, i jednog dilera obučenog skroz u belo kog su tri puta izbacivali iz škole, ali ga je tata preko svojih veza u ministarstvu svaki put vraćao u isto odeljenje. Baš zbog tog vraćanja je razredni starešina mesec dana ranije tresnuo dnevnik dotičnog odeljenja o pod u direktorovoj kancelariji i procedio: “Vraćam starešinstvo, a ti vidi šta ćeš.” Nije imalo mnogo šta da se gleda – to odeljenje, a naročito tog dilera sa tatom niko nije hteo. Ostali su bez razrednog starešine. Izostanke više niko nije sabirao, ukore više niko nije delio, više nije bilo roditeljskih sastanaka...

I tako, gledamo se preko katedre. Tišina. Ne osećam se baš bezbedno. Pušteni sa lanca. Mozak mi radi 100 na sat. Nagon za održanjem je progovorio: “Imam predlog. Ja želim da odavde izađem čitav, a verujem da vi želite da izađete odavde sa diplomom srednje škole. Predlažem da svakog od vas uputim šta treba da uradi za maturski pa da se rastanemo u sreći i veselju.” Mislio sam da će prihvatiti oberučke, ali sam se prevario. “Moramo da se razmislimo”, bio je odgovor. Za tren oka su se zbili u sredini učionice i počeli da šapuću. Sreća te mi je stolica bila blizu pa sam seo. Neverica. Posle nekoliko dugih minuta promolila se glava iz gomile i rekla: “Hajde da probamo.” Jedan po jedan su dolazili do stola i donosili su mi na konsultacije ko je šta imao ili nemao započeto na temu maturskog.

Bilo je tu svega, i pokušaja podmetanja tuđih radova, i pokušaja nabacivanja, ali su vrlo brzo i pozitivno odreagovali na moju tvrdnju da varalica vara i oštećuje najviše samog sebe. Dve nedelje kasnije ja sam odlazio, a oni su napravili pomak kojim su iznenadili i sebe i mene. Ispratili su me pitanjem: “Zar nismo najbolji?”

Nekoliko dana potom sedim u kafiću sa sadašnjom suprugom i ona me pita zašto ćutim. Ćutim zato što mi je glava prazna, a srce lupa kao ludo. Ushićenje se kovitla u meni i zavlači u svaku ćeliju. Treperim. Zaljubio sam se. U nastavnički poziv. Uništen normalnošću nenormalnih učenika. Spremnošću da se prihvati ono što je dobro za obe strane uprkos sebi. Uprkos meni. Gotovo nesvesno progovaram: “Ja ću se tamo vratiti.” Bez veza, bez pedigrea, ali sa moćnim saveznikom uz sebe. Ili iznad sebe. Kolege grafički dizajneri su mi govorili da sam poludeo, da je slaba plata, a đaci užasni. Vratio sam se i još dve godine radio u toj školi. Izbacila me je uprava kada sam pokušao da uvedem računare u nastavu grafičkog dizajna. Na rastanku sam plakao zajedno sa učenicima. Zatim sam prešao u školu u kojoj 13 godina kasnije i dalje radim. Smer računarska grafika. Zašto sam još uvek tu? Zato što iz mog mravljeg ugla pozicija nastavnika deluje izuzetno moćno. On barata najređom pojavom u celom svemiru – samosvesnim životom. On svojim uticajem na mlade ljude menja sadašnjost i budućnost ljudskog društva. A velika moć znači i veliku odgovornost. Poštujem ju i nosim se sa njom najbolje što mogu.

A da li su bili najbolji? Bili su najstrašniji. I bili su ljudi. I bilo je nemoguće ne voleti ih.

Neka ih prati moj blagoslov gde god da su.

Najnovije

Kad se male ruke slože

Učionica čuda i radosti

Elma Velić

Osnovci o Galileu

Galileo Galilej i nastava historije

Amir Nesimović

Motivacija za odlazak

Ćao luzeri, odoh ja u Njemačku

Elma Velić

Ženski pisci u školskoj biblioteci

Nefer zid

Ernad Osmić

S djecom o poeziji

Može li pjesnik biti iz Brčkog?

Ernad Osmić