Nova čitanja

O nekim bolestima obrazovanja 3:

Fetišizam programa

Školegijum redakcija

15.03.2017

Argentinski pisac Ernesto Sabato smatrao je da se romani pišu zahvaljujući magijskoj misli i razlozima srca, dok se „eseji pišu glavom, pozivajući se samo na logičku misao“. Upravo ovaj metod Sabato primjenjuje u svojim esejima – uz pomoć logike i zahvaljujući naučnom iskustvu, on pomno analizira probleme o kojima piše. U trećem dijelu eseja kao bolest obrazovanja on raskrinkava sklonost obrazovnih sistema da fetišiziraju programe, koji naposlijetku postaju sami sebi cilj.

Pixabay / geralt

Govorio sam već o potrebi da se predaje malo činjenica, ali da one budu ključne, one koje su izazvale dalje događaje. Nastanak italijanskih komuna u predrenesansi mogao bi da posluži kao primer da učenik doživi međuzavisnost naizgled sasvim nepovezanih događaja. Jedna strogo verska pojava kao što je Prvi krstaški rat bio je detonator divovskog i veoma složenog procesa, jer je započeo trgovinu sa Istokom i jačanje srednjevekovnih gradova. Tako nastaje moderan grad i utilitaristički mentalitet u kome se sve meri količinom. U sistemu u kojem puko proticanje vremena umnožava dukate, u kojem je „vreme zlato“, prirodno je da se ono brižljivo meri, pa zato tokom XV veka mehanički časovnici preplavljuju Evropu.

I prostor se umnožava. Preduzeće koje natovari brod prepun vredne robe neće se pouzdati u zanosne grafike sa grifonima i sirenama - potrebni su joj kartografi, a ne pesnici. Tobdžiji su potrebni matematičari koji će proračunati uglove iz kojih se puca; potreban mu je i inženjer koji gradi kanale i brane, mašine za predenje i tkanje, pumpe za rudnike; graditelj brodova, bankar, vojni inženjer koji projektuje utvrđenja.

Umetnik nastaje iz zanatlije, i često je to ista osoba, pa je prirodno da u umetnost prenese svoje razmišljanje o tehnici. Po Albertiju, umetnik je „pre svega matematičar“, istraživač prirode, tehničar. Razmena sa Bliskim istokom izazvala je useljavanje grčkih erudita koji su živeli u Konstantinopolju, a sa time i povratak pitagorejskih ideja. Na taj način, u naprednim italijanskim komunama ponovo se javlja Platon i Pitagorin numerološki misticizam.

Ništa ne pokazuje bolje duh vremena nego delo Luke Paćolija, neka vrsta robne kuće u kojoj se nalazi sve, od neizbežnih hvalospeva vojvodi, do razmera ljudskog tela, od pravila dvostrukog računovodstva do metafizičke transcendencije Božanskog Proviđenja.

Koje dete se ne bi oduševilo takvom pustolovinom čoveka u istoriji?

Samo veliki profesori se usuđuju da predaju na taj način, jer raditi tako nešto podrazumeva nepoštovanje famoznog programa, koji se mora brižljivo obrađivati sve dok ga više instance ne izmene. I onda, promene uglavnom samo služe za izradu novih udžbenika po meri, tako da „pasuju“ (izraz nije moj) u savršene programe, što uzgred znači više posla za izdavače i više glavobolja za narod koji sve više siromaši. Jer drugi od naših najuglednijih fetiša jeste udžbenik po meri, nad kojim se zamislimo kad god se setimo da se u Engleskoj sve do juče koristio Euklidov tekst. Na kraju krajeva, promena u ministarstvu ne može promeniti zbir kvadrata nad katetama.

Naravno, niti enciklopedizam niti lažna strogost o kojima sam govorio nisu isključivo argentinske bolesti - oni pripadaju sistemu obrazovanja iz kojeg je nastao naš. I fetišizovanje programa pripada skupu opštih boljki, koje zato što su opšte nisu manje boljke. Ovaj poslednji odgovara težnji da se onome što je naštampano pripiše magična vrednost, možda kao način da se psihološki nadoknadi nepouzdanost stvarnog obrazovanja: ako je ova hipoteza ispravna, možemo se kladiti da u Abisiniji programi moraju biti spektakularniji nego naši. U vezi sa tim mehanizmom nadoknađivanja, misli se da je dovoljno poboljšati ih, pa da se time učini blagodet obrazovanju, što je isto kao kada bi se pretpostavilo da je vino bolje ako se prodaje u raskošnijoj ambalaži. Sa najgorim programom na svetu, Platon bi mogao održati ne može biti bolji kurs iz filozofije u Ugandi; kao što bi, naprotiv, program iz filozofije koji bi osmislio Platon automatski bio obezvređen do tačne mere profesora u toj nesrećnoj oblasti.

Ernesto Sabato: Pojedinac i univerzum: izabrani eseji; izabrala i prevela sa španskog Aleksandra Mančić; Gradac, Čačak, 2005.

Esej objavljujemo uz dozvolu prevoditeljice Aleksandre Mančić.

Pročitajte i prethodne nastavke eseja:
Pretenzije enciklopedizma

Mitovi o strogosti

Priredio: Almir Kljuno

Najnovije

Izvještaj žirija nakon konkursa Šta je tebi AI

Ni žiriju nije bilo lako

Školegijum redakcija

Objavljujemo pobjednike konkursa Šta je tebi AI?

Školegijum redakcija

Razglednice iz Jajca

Nikad kasno za učenje i zabavu

Josipa Kulenović

Razglednice iz Tešnja, Doboja, Maglaja 3

Od čilanja do ćutanja

Mirela Buljubašić

Poznata imena autora/ica pet najboljih radova

23. februara tri prvoplasirana

Školegijum redakcija