Srednjoškolsko obrazovanje u Jajcu

I ovce i novce

22.07.2016

„Ja sam samo pomislila na moju maturu kakva bi bila bez svih nas kao cjeline. Dakle, idemo u istu školu, hodamo istim hodnicima, isti nam profesori predaju, a mi ne možemo biti u istim klupama“ – kaže Mihaela, koja će od septembra krenuti u drugi razred Gimnazije „Nikola Šop“ u Jajcu.

< >

Foto: Amer Tikveša

Nije joj, kao ni većini djece, baš jasno šta se i zašto dešava. Srednjoškolci Jajca su zbunjeni. Do njih je informacija o formiranju nove škole došla sedam dana pred raspust kao priča o podjeli na bošnjačku i hrvatsku djecu u dvije škole. Kad im se stvar pokuša objasniti, sve je još manje jasno te Mihaela opravdano sluti da je ovaj problem veći od nacionalizma, tj. da se ne može samo pod njega podvesti.

Ono što je danas gotovo sigurno jeste da će se nova škola zvati Srednja mješovita škola Jajce, da će se koristiti resursi dosad postojećih škola – Srednje strukovne i Gimnazije Nikola Šop, uključujući prostor i kadar, te da će nova škola, što se dosad zna, imati dvoje zaposlenih – direktora i sekretara.

Ono što je u cijeloj priči najvažnije jeste da djeca nisu opterećena nacionalizmom te će, ako neko pokuša njima nacionalno manipulisati, to biti jako teško. Niti jedan međunacionalni incident u vezi sa dvije jajačke srednje škole nije registrovan. Dosad, gotovo sve što su tražili Bošnjaci, ispunjeno je. Tako je bilo svojevremeno s uvođenjem islamske vjeronauke i s bosanskim jezikom. Veliki problem koji nije riješen jeste grb na svjedočanstvima. On simbolizira danas nepostojeću Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Zbog njega je prije dvije godine, tada maturantica gimnazije Nikola Šop, Halima Hodžić odbila preuzeti diplomu. Na kraju je, ipak, bila prisiljena to učiniti zbog nastavka školovanja, ali i brojnih drugih stvari za koje joj je diploma srednje škole potrebna. Grb se, ipak, ne može smatrati samo bošnjačkim problemom. Roditeljka Irena Lukić-Ljubičić kaže da je to i njen problem. Prije svega radi se o nečemu za šta se osnovano sumnja da nema zakonsko uporište. Načelnik Edin Hozan kaže da bi na diplomi mogao biti općinski, kantonalni, federalni ili državni grb, ali nikako postojeći, jer predstavlja formalno-pravno nepostojeću administrativnu i teritorijalnu jedinicu.

Irena Lukić-Ljubičić kaže da se do danas nije desilo, ali da je moguće da njeno dijete, i druga djeca, bez obzira na nacionalnost, ne upišu fakultet jer fakulteti mogu reći da diploma zbog grba nije valjana. Čak i kad nova škola počne s radom, problem neće biti riješen. Ako nova škola, koja će raditi po bosanskom planu i programu, bude izdavala diplome s grbom koji će biti prihvatljiv, škole koje rade po hrvatskom planu nastavit će izdavati sa starim grbom. To znači da ostaje i potencijalni problem nemogućnosti nastavka školovanja.

A koja će škola raditi po kojem programu, to još niko ne zna. Jajce ne može imati dvije gimnazije, dvije mašinske škole, dva smjera za kuhara, itd., pa će, najizglednije je, novu Srednju mješovitu školu Jajce činiti dio smjerova sadašnje Srednje strukovne škole. Tako, naprimjer, ako Bošnjak bude želio da se školuje za mašinskog tehničara, a taj smjer bude po hrvatskom planu i programu, za njega se ništa neće promijeniti. Ako ta škola bude po bosanskom planu i programu, onda je moguće očekivati da neko u ime nebošnjaka bude tražio stvari slične ovima koje se danas traže u ime Bošnjaka.

I, na kraju krajeva, šta se postiglo razdvajanjem ako će opet škole biti izmiješane? I opet će svjedočanstvo s neželjenim grbom dobijati jedan dio djece!? Načelnik Hozan na to odgovara: Za očekivati je da se većina Bošnjaka upisuje u ovu novu školu jer će ih tamo njihovi roditelji usmjeravati, a sasvim sigurno će biti i ovoga. Mi u principu nismo napravili ništa za svakog pojedinca. Suština je da bi postojeće škole uz određene korekcije mogle ponuditi svima onima koji se ovdje školuju ono što im zakonom pripada a da ne dolazi do ovako drastične promjene.

Ministrica obrazovanja u Srednjobosanskom kantonu Katica Čerkez u vezi s tim navodi iskustvo Viteza. Bošnjaci su, kaže, i tamo tražili školu po bosanskom nastavnom planu i programu i dobili su je. Gimnazija je ostala po hrvatskom, ali u nju opet ide dosta Bošnjaka. Kao što, naprimjer, u frizersku, čiji je nastavni plan i program bosanski, ide dosta Hrvata. To djeci uopće ne smeta. Više politika i mediji prave problem. Djeci, međutim, ne smeta ni postojeće stanje, kao ni činjenica da su djeca dala prijedlog da se grb na svjedočanstvima promijeni za one koji to žele te da se uvede ostatak predmeta koji pripada nacionalnoj grupi, što bi bili povijest i geografija.

Načelnik Hozan kaže da je samo postojeće rješenje bilo ponuđeno Bošnjacima. No, ko je šta kome nudio nije baš najčistije. Ministrica Čerkez kaže da je ovo zahtjev lokalne zajednice. U lokalnoj zajednici ne znaju ko je zahtjev podnio. To nisu djeca. Ministrica kaže da to djeca i ne mogu jer su maloljetni, da su to učinili njihovi roditelji. Koliko njih, ona nema uvid; nije vidjela nikakvu peticiju. Ono što okvirno zna jest da srednje škole u Jajcu pohađa oko 1000 djece, od čega je odnos Hrvata i Bošnjaka proporcionalan. Pretpostavka je da su to uradili roditelji bošnjačke djece.

I načelnik ne zna koliko je roditelja u pitanju: Ne mogu reći, ne znam da je neko provodio anketu ili referendum. Međutim, roditelji su izabrali neko rukovodstvo, sedam-osam predstavnika koji su to potpisivali stalno, određene zahtjeve, peticije, i odlazili u Ministarstvo na sastanke. Ne mogu ja reći sad procentualno koliki je to broj ljudi. Uglavnom, postojala je neka grupa ljudi koji su se predstavljali kao roditelji. Na moje pitanje da me uputi na nekog od tih sedam-osam rekao je da će mi poslati kontakt, što do završetka teksta nije uradio.

Blaženka Ivić-Vojnović, općinska vijećnica, kaže da na vijeću o tome nisu ništa raspravljali te da samo vijeće nema bilo kakav pismeni stav ili zaključak u vezi s cijelim slučajem.

Djeca s kojom sam razgovarao kažu da ni njih ni njihove roditelje niko ništa nije pitao. Ako se već radi na nekim promjenama, voljeli bi da to bude na povećanju kvaliteta obrazovanja. Ivica kaže da u Srednjoj strukovnoj na muškoj svlačionici nemaju vrata, kao ni vode da se operu poslije tjelesnog. Matej kaže da u Gimnaziji Nikola Šop nemaju sva potrebna sredstva za vježbe i eksperimente iz fizike i matematike. Ivica, inače predsjednik učeničkog vijeća Srednje strukovne škole, kaže da su i u vezi s postojećom promjenom mogli pričati, ali da ni on niti iko od učenika s kojima je u kontaktu nije ni za šta pitan, kao ni njihovi roditelji: Najviše nam je zasmetalo što se nas ništa nije pitalo kao ni naših roditelja. To što su nas željeli podijeliti. Nama je bio cilj samo da to zaustavimo, da ostanemo skupa, da dobiju svoja prava i Bošnjaci, znači svjedodžbe i nacionalnu grupu predmeta. Mi smo govorili ne samo šta ne želimo, nego i šta želimo da se promijeni, ali da ostanemo svi skupa. Ja sam čuo da ima tih nekih 500 potpisa. Ko je to potpisivao? Nemoguće da je baš svakog roditelja to zaobišlo. Rekli smo proteste napraviti kad škola opet počne, medijski pritisak, bojkot nastave, radit ćemo šta god možemo samo da nam se škola ne podijeli.

Ajla, Tarik, Mihaela, Matej... također kažu da o tome ni pojedinačno ni u sklopu porodice nisu pitani. Tarik kaže da u svom učešću u borbi za jedinstvenu školu ima punu podršku roditelja čak i ako dođe do bojkota nastave svih ili dijela učenika: Roditelji me podržavaju i rekli su da samo tako nastavim i da se borim za bratstvo i jedinstvo. Na kraju izjave se, kao i njegovi drugovi, od srca nasmijao. Oni su generacija koja Jugoslaviju ne pamti i uopšte nema iskustveni doživljaj šta je to bratstvo i jedinstvo i ne povode se za tim. Nemaju nikakvu ideološku odrednicu uz koju se vežu. Svejedno im je i da li će im neka politička opcija dati podršku.

Dosad je njihovim zahtjevima najbliži SDP. Ta partija je i organizovala peticiju u Jajcu i skupila za jedan dan, koliko je peticija trajala, 150 potpisa. U prikupljanju potpisa učestvovala je i Irina Lukić-Ljubičić: Sudjelovala sam u organizaciji peticije građana da vidim s kojom podrškom će građani dati potpis da se ne dijele škole po etničkom principu. Odaziv građana je bio velik jer svi koji su prošli pored našeg stola dali su potpis, njih 150. Ne žele grb, žele da djeca idu zajedno u školu i imaju program koji će zadovoljiti ne dvije, imamo mi i treću stranu, a ja želim da moje dijete zna i ćirilicu.

SDP je i u Skupštini Kantona glasao protiv prijedloga o osnivanju nove škole. Senad Selimović, poslanik u Skupštini kaže: Ne postoji dokument kojim je pokazano da je neko uputio inicijativu. Ne postoji pismena inicijativa za to. Ne postoji elaborat o potrebi toga, ni zbog čega se ne mogu riješiti problemi u nastavi u dvije postojeće srednje škole.

Nije mu jasna svrha podjele. Razmišlja ovako: Vi morate znati da se ovdje svaki grant dijeli po principu 55 i 45 posto Bošnjaci i Hrvati. Nova škola će ući u sistem raspodjele kantonalnih sredstava i tim sredstvima upravljat će uprava škole, ali interesi političke opcije koja bude imala najveći uticaj na Bošnjake u Jajcu ne mogu biti zanemareni, kako u izboru uprave tako i u utrošku sredstava. Uz sve to nije zanemarivo imati i djecu koju nacionalni programi oblikuju u buduće glasače. U izmiješanim školama, ma čiji nacionalni program bio u pitanju, politički rad nije bio značajno osjetan jer bi kod jednog dijela djece i roditelja izazvao prevelik revolt. Izuzev u spornom grbu. Kad se djeca podijele ili drugi svedu na minimum, postoji mogućnost otvorenijeg djelovanja nacionalno ideološke indoktrinacije djece. Tako nacionalne ideologije dobijaju i ovce i novce.

Prema riječima Josipe Kulenović, profesorice engleskog u Srednjoj strukovnoj školi, srednja škola je bila jedan od faktora integracije lokalne zajednice. Osnovno obrazovanje ustrojeno je po dva programa, tako da postoje djeca koja tek kroz srednju školu upoznaju nacionalno i vjerski drugog i drugačijeg. I ne samo što upoznaju, već postaju s njim i prijatelji. Vide da on nije opasnost. Podjelom bi ta mogućnost bila svedena na minimum. Moguće da se ona neće odnositi na one koji već idu u školu, ali i njeno uvođenje za nove generacije značilo bi početak kraja zajedničkog života u Jajcu. Kao i u drugim podijeljenim sredinama vodili bi se paralelni životi.

Sami profesori također ne znaju da li će i njih nacionalno dijeliti i gdje će ko predavati. Po onom što se dosad zna, novih zapošljavanja neće biti, tako da će jednim dijelom kadar morati biti izmiješan u dvije škole. Da li će se oni pobuniti protiv postojećeg stanja, Josipa je skeptična. Svaka pobuna egzistencijalni je rizik, a do posla u prosvjeti jako je teško doći. Pojedini rade i u više od dvije škole da bi skupili normu.

Pošto najbolji interes djece kroz ponuđeni vid obrazovanja nije dokazan; pošto djeca koja su spremna iznijeti svoj stav jednoglasno kažu da su protiv; pošto ni njihovi roditelji nisu za ovakvo rješenje; pošto je stvar predstavljena kao bošnjački problem, a problem je širi; pošto će ovakvo rješenje imati posljedice na svu djecu, a ne samo na bošnjačku; pošto postoji 150 potpisa protiv ponuđenog rješenja, a za ponuđeno potpise niko nije vidio, može se reći da rješenje i prije realizacije treba reviziju. U suprotnom, bit će zadovoljen interes samo malog broja ljudi koji je sve to dogovorio na sastancima u Ministarstvu s kojih nema zapisnika, a na štetu šire društvene zajednice. Srednjoškolsko obrazovanje u Jajcu je bilo pozitivan primjer za sve sredine u kojima postoji fenomen dvije škole pod jednim krovom. Pokazivalo je, kad su djeca – ali i prosvjetni kadar – u pitanju, mogućnost zajedničkog rada, uzajamnog uvažavanja i solidarnosti. Podjelom bi se na silu stvorilo suprotno, u čemu bi opravdanje našli i svi oni drugi koji zajedništvo ne žele.

Amer Tikveša