Lektira

Školegijum lektira 17

Muha na času lektire

Enes Kurtović Dži

Autor Muhe na času lektire ne pretvara se da zna gdje, daleko je on od takve pretencioznosti; ali je uvjeren da, gdje god da bude, biće i dalje u riječima koje, složene na neki poseban način, povezuju dva čovjeka, pisca i čitaoca, u dimenziji neovisnoj o vremenu i prostoru. Te riječi mogu biti izrezane iz novina (kao poruka ucjenjivača), mogu biti sakrivene iza slova slovarice, oivičene oblačićima stripa ili SMS-konverzacije, dopola zatrpane zemljom; književnošću ih neće činiti taj podilazeći napor da iskamče pažnju provokacijom. Postaće to tek kada/ako pobude u č¡taocu onu emociju i uobliče se u onu misao koja ih je odabrala, između mnogih drugih riječi, da stoje baš tu, baš takve, baš u tom poretku.

U tome je sva didaktička nada koju izdavači i u ovu knjigu polažu: da će đaci, privučeni formom, koja je poziv na igru, naslutiti koliko čas lektire ne mora biti dosadan. Koliko je čitanje kreativan posao. Koliko je jezik savršen aparat, koliko bitan u evoluciji čovjeka, koliko se njim može više i bolje od onoga što nude like i share. Autor (daleko je on i od takve arogancije) ne gleda s profesorske visine na Facebook, već i njega pokušava uvući u igru, otvarajući na ekranu smartfona prostor za nastavak literarne igre. Umjesto da u sveskama domaće zadaće ispunjava statistike o broju strofa, stihova, slogova i metafora, mlada osoba se poziva da u tom izvanškolskom prostoru izrazi vlastiti kreativni doživljaj pročitanog.